‘It ain’t over till the fat lady sings’ – u prijevodu, nije završeno dok debela žena ne zapjeva, poznata je uzrečica koja povijest vuče iz opera, posebno Wagnerovog ‘Prstena Nibelunga’, koji završava tek kada debela valkira Brunhilda otpjeva završnu ariju.

A nakon američkog izbornog trilera koji još uvijek traje, Brunhilda još uvijek šuti iako 99% mainstream medija vrišti iz sve snage slaveći ‘pobjedu’ Joe Bidena i, još više, ‘poraz’ Donalda Trumpa. Ne samo poraz – već su ga razveli od žene, najavljuju mu robiju, ludnicu, egzil… Istovremeno Bidena dižu u nebesa prešućujući i financijske skandale njegovog sina Huntera s Ukrajinom i Rusijom, poslove sklopljene zahvaljujući ocu. Prešućuju i njegovu dementnost, a posebice činjenicu da će s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, u slučaju da na koncu on prisegne za predsjednika SAD-a, tu dužnost više ili manje iz pozadine, obavljati netko drugi.
Meni, autoru ovog teksta, nije cilj navijanje za Trumpa – ne glasujem na američkim izborima, ne živim niti želim živjeti u SAD-u. Građanin sam RH, živim ovdje i tu namjeravam ostati zauvijek. Ali kao novinar kojem je geopolitika strast (jedna od mnogih), kao medijskom djelatniku koji je radio u svim važnijim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima i koji poznaje te sustave iznutra kao i ljude koji i danas rade u njima, nemoguće mi je ne komentirati što se zbiva. Naši najveći mediji, poslušno kao dobro dresirane cirkuske životinje, izvršavaju zadate im zapovjedi, uz potporu dobrog dijela političke ekipe. Ili obrnuto, nevažno. Kad kažem ‘naši mediji’, mislim na one koji objavljuju, emitiraju na hrvatskom jeziku. Jer naši nisu. Svi ključni mediji u Hrvatskoj su u tuđem vlasništvu i ‘vežu konja gdje im aga kaže’.
Prije više od stoljeća, šačica boljševika na čelu s Lenjinom preuzela je vlast u Rusiji, a jedna od Lenjinovih uputa kako uspješno preuzeti vlast bila je – preuzeti kontrolu nad telegrafom, poštom i željezničkim kolodvorima. To su i napravili – preuzeli su kontrolu nad komunikacijama i diljem te ogromne zemlje odašiljali vijest o svojoj pobjedi, uspješno izvedenoj revoluciji. Menjševici koji su bili u većini i koji su revolucijom preuzeli vlast nepunu godinu ranije, a da ne govorim o običnom narodu koji u to vrijeme nije imao nikakvog drugog načina da bi došao do informacija, utuvili su tako u glave kako su sada ‘oni preuzeli vlast’ što je, u početku, bilo daleko od istine.
Slično su se izvorima informiranja, tadašnjim masovnim medijima, poslužili i nacisti u Njemačkoj preuzevši vlast iako su bili u tom trenutku u manjini.

Što se promijenilo do danas? Pogledajmo gotovo sve izvore informiranja koji su Bidena proglasili novim demokratski izabranim predsjednikom SAD-a. Očito su Trumpovi suparnici (i ne samo oni) pomno izučavali i Lenjina i Goebelsa. Preuzeti su svi značajniji mediji, globalne televizijie, kontroliraju se društvene mreže, cenzurira se promptno svatko tko ustvrdi išta drugo od njihove ‘istine’. Glavne američke TV kuće otišle su čak toliko daleko da su prekidale prijenose govora još uvijek aktualnog predsjednika SAD-a. Twitter, Facebook, Instagram…, sve glavne društvene mreže, brišu čak i njegove objave s interneta, a ako brišu predsjednika najmoćnije svjetske države, kako neće obične građane koji razmišljaju svojim, a ne njihovim glavama?

Ta medijska demonizacija Trumpa nije krenula tek sada, s početkom predsjedničke kampanje, već uoči prethodne, 2016. godine. I nije prekidana sve do danas. Trump se tijekom četverogodišnjeg mandata bio prisiljen boriti s njima više nego što se mogao posvetiti svom pravom poslu. I iako je i njega obavljao bolje od prethodnika, to do javnosti nije moglo doprijeti. No da vidimo samo neke od činjenica: u svom mandatu Donald Trump nije započeo niti jedan rat. Naprotiv. Prekinuo je neke ranije pokrenute vojne interevencije. Odradio ‘nemoguću misiju’ pacificiranja Sjeverne Koreje ne ulazeći u ratni sukob. Pokrenuo gospodarstvo u vlastitoj državi, posebice proizvodnju, povećao zaposlenost, zaustavio ilegalne imigracije, trgovinu ljudima… No jesu li to sve skupa, zapravo, razlozi zbog kojih ga se moralo zaustaviti. Ali, jesu li ga doista zaustavili? Premda je dobar dio svjetskih čelnika već čestitao Bidenu na pobjedi, ostaje činjenica da se u nekim državama glasovi ponovo broje i kontroliraju zbog sumnji u neispravnosti. Ostaje i činjenica da će Donald Trump barem još dva mjeseca provesti u Bijeloj kući, sve do predsjedničke prisege u siječnju. A koja se niti tada, možda neće dogoditi. Naime, sukladno američkom izbornom sustavu pobjednikom izbora postaje se od trenutka kada poraženi prizna javno svoj poraz, a Trumpu to još uvijek ne pada na pamet. Sve su glasnije, premda se teško probijaju kroz bodljikavu žicu mainstream cenzure, vijesti o velikom broju lažnih glasova. Jesu li istinite ili ne, ne možemo, naravno provjeriti, ali ih ne možemo niti zanemariti. Nadalje, izborni mehanizam nalaže, da u slučaju spora oko izbornih rezultata, o svemu odlučuje Vrhovni sud i upravo bi Vrhovni sud SAD mogao postati ‘fat lady’ koja će na kraju zapjevati.

O tome 99% medija uopće ne govori već kao Lenjinovi ili Hitlerovi propagandisti ustrajno trube o ‘veličanstvenoj pobjedi’ i ‘ponižavajućem porazu’, o ‘festivalu demokracije’… Tek ponegdje se može pronaći mišljenje koje odudara od tog narativa, kao, na primjer ono Corya Bernardia, donedavnog konzervativnog senatora Južne Australije koji je to objasnio u razgovoru s novinarem TV kuće Skynews Australia.