Izvor: Komsomolayska Pravda
‘Jesi li me čula! Ne prekidaj niti slučajno! Ne idi u bolnicu! Možda je obična, naša, domaća, hrvatsko-ruska prehlada, a ne coronavirus!’, vičem u slušalicu psujući jer sam opekao jezik prvim gutljajem vruće kave.
‘Ti nisi normalna! Nemoj ni pod koju cijenu ući u bolnicu jer ako i nisi zaražena coronavirusom, nakon što te tamo zatvore, budeš. A ako te ne ubije coronavirus – ubiti ću te ja!
Tu je još noć, nije još niti 4 ujutro. Od kada je krenuo normabel.com, glava mi je u kaosu, bioritam potpuno razbijen. Sveukupno tijekom 24 sata, uspijevam spavati maksimalno četiri, pet sati i to etapno – po sat, dva, nekoliko puta. Pridodajmo tome da je ženica u Pekingu koji je 7 vremenskih zona ispred nas, da se preko whatsappa možemo čuti samo kada je njoj jutro, odnosno navečer, kada je u svom hotelskom wifi-u, i dobijemo potpuno ludilo.
‘Jesi li me čula! Ne prekidaj niti slučajno! Ne idi u bolnicu! Možda je obična, naša, domaća, hrvatsko-ruska prehlada!’, vičem u slušalicu psujući jer sam opekao jezik prvim gutljajem vruće kave.
Ona kašljuca i šmrče s druge strane, pa pokušavajući me umiriti kaže:
‘Sinoć sam imala i temperaturu, no sada je, čini mi se, normalna. Ionako čekam da dođe hotelski bolničar na redovito jutarnje mjerenje temperature u 11 sati… Ma biti će sve u redu, nemoj paničariti…’
Napokon, prve molekule kofeina i nikotina prokolale su mi kroz krvotok i stigle do još uspavanog mozga naglo ga vrativši u ‘working mode’. Ljut na sebe što me je i na tako kratki tren uhvatila nespremnog, shvativši sve, povlačim još jedan dugi dim cigarete, otpijam veliki gutljaj kave i sada joj već skroz razbuđen, režeći odgovaram:
‘Skoro, pa sam popušio ovu tvoju foru. Ti izgleda ponekad zaboraviš s kim imaš posla, je li? Prvo i sam sam novinar, a drugo, hodajući sam poligraf. Ne seri meni s temperaturom, kašljenjem i šmrcanjem i sa pričom kako ti nije dobro, kako te je strah da nisi zaražena coronavirusom… Hoćeš ući u bolnicu samo da bi napravila reportažu je li lisico lukava. Ali nedovoljno lukava za starog prevaranta kao što sam ja? Mene misliš muljati? Mene!?’, sada već budan, bijesan i zabrinut urlam na nju, zaboravivši da je u mom usnulom malom zaseoku mrkli mrak i da svi još spavaju snom pravednika. Srećom, prozori su zatvoreni, pa sam probudio samo mačku koja me zbunjeno gleda još krmežljivim očima. Iako, nagledala se jadna svega i svačega u svom mačjem suživotu sa mnom, tako da ju ovo i nije previše impresioniralo.
‘Šššššš, ne viči na mene, nije li dosta da sam tu u Kini gdje hara smrtonosni virus, sama i bolesna, sad još ti vičeš na mene…’, šmrcajući i kašljucajući šapće nastojeći spasiti, što se spasiti može. No ne može više ništa. Provalio sam te ptico!
‘Nemoj meni prodavati te fore. Znaš onu – Ne uči si oca kako se rade djeca!’, stišavam se.
‘Ok. A što? Ti ne bi isto?’, pita sad ozbiljno, bez šmrcanja.
‘Dobro. Bi. I ja bi. Što ne znači da moraš i ti. Pa nije li dovoljan jedan luđak u obitelji…’, popuštam.
‘Šaljem ti porukom na whatsapp ime i adresu bolnice, zlu ne trebalo. Eto, kuca već ovaj na vrata da mi izmjeri temperaturu, pa idem. Javiti ću se kad izađem iz Hitne pomoći. A ako se ne javim do…’
‘Znam, znam. Dižem konjicu. Hajde, čuvaj se!’
‘Pusa! Iz Pekinga! Vruća! Čujemo se!’, kaže dok ide prema vratima.
‘Iz Pekinga mi donesi radije najnoviji Huawei. Pusa mi od tamo najmanje treba… Kliconošo!’, romantično se opraštamo.
Ubrzo stiže i poruka: ‘Temperatura mi je ok. 36 stupnjeva, hahaha… Bolnica se zove Xiehe’.
Uzorci za analizu na coronavirus 
Soba s natpisom “Daria Aslamova”
Razmišljam o tome kako su se zvijezde morale jako napiti, pa poklopiti, odnosno pasti jedna preko druge, da bi se nas dvoje susreli. Dok se bućkajući cijedi druga porcija kave iz aparata u posudu, a u pepeljari dogorijeva treća cigareta. Pokušavam se resetirati, ne misliti na Peking, na epidemiju coronavirusa, statistike o umrlima i oboljelima, na ženu, kinesku bolnicu… Moram se prebaciti na drugi kontinent. Na Bliski istok. I iskopati fotografije koje sam snimio prije koju godinu u Siriji, u ratu, kako bih ilustrirao tekst za normabel.com o povratku nevjesta propalog Kalifata u Europu. Pa tragajući za prikladnima, nalijećem na jednu iz Alepa. Ona, u ljetnoj haljini, s dva sirijska vojnika stoji iza ugla i viče na mene. Snimio sam tu fotografiju u trku, pa je mutna. Pretračavao sam, naime, po treći put brisani prostor u tom sirijskom gradu po kojem su ‘radili’ ISIL-ovi snajperisti’, svaki im se put belječi i mašući im, potičući ih da zapucaju, jer sam želio imati snimku na kojoj se vidi i čuje pucnjava. I shvatim da smo, izgleda, rođeni jedno za drugo. Pa neka ide u prokletu bolnicu po priču i fotografije. Bog čuva nas lude.
Ipak mi ne ide od ruke prebacivanje na drugu temu. Gledam po tko zna koji put sinoćnju fotografiju koju mi je poslala s napomenom da ju ne smijem objaviti na portalu prije nego što bude objavljena u njenim novinama ‘Komsomolskaya Pravda’. Na fotografiji je zaslon mobitela prijateljice koja živi u Pekingu, a s kojom sam ju spojio. Na njemu je ucrtana pozicija njih dvije plavom oznakom, a narančastim i žutim oznakama su mjesta u blizini na kojima žive ili su živjeli zaraženi coronavirusom ili oni sumnjivi koji čame u karanteni čekajući da se vide jesu li ili nisu oboljeli. Za svaki kineski grad postoji takva aplikacija. Da se, ne daj Bože, slična situacija dogodi ovdje u Hrvatskoj, jedni bi drugdje ovdje gdje živim mogli obavještavati samo dimnim signalima kao Indijanci na Divljem zapadu ili bi rakijom, kao protuotrovom natopljeni glasnik kružio uokolo i megafonom obavještavao pučanstvo o situaciji. Jer tu gdje živim, kada i ima internet signala za koji plaćam punu cijenu, brzina mu je takva da bih umro od starosti, a ne od virusa, prije nego što bi do mog mobitela stiglo takvo upozorenje. Da ne govorim kako bi samo učitavanje takve aplikacije trajalo danima, a naplaćivalo bi se s PDV-om, naravno.
Autorica: Daria Aslamova | Komsomolayska Pravda
Smirujem se ‘teorijama zavjere’ koje se sve više potvrđuju u praksi. Naime, među umrlima i oboljelima od corona virusa gotovo isključivo su etnički Kinezi. Jedna od teorija je da je virus stvoren u laboratoriju i modificiran na način da selektivno zahvaća po specifičnom tipu genoma. Ispočetka, kada sam još prije puno mjeseci i pojave coronavirusa prvi puta pronašao tekst o tome, premda sam ga tada memorirao negdje na svom ‘hard disku’, odbacio kao previše ‘nabrijanu’ teoriju. Jer ako je neka grupacija koja je dovoljno moćna, bogata i utjecajna stvorila takav virus kojim može ciljano napadati određene etničke skupine, pa sada to i radi s Kinezima, ispada da je Hitler bio običan amater. Užasna, monstruozna teorija kojoj na ruku idu i mnoge okolnosti – naime doista umiru samo Kinezi. Sve se dogodilo na vrhuncu tzv’ trgovinskog rata’ u kojem se želi Kinu uništiti, no konvencionalnim trgovinskim ratovanjem to baš i nije uspješno. Nadalje, epidemija izbija, u Wuhanu, gradu čija je Zračna luka središnje čvorište za letove unutar Kine. Pa…, sve se događa upravo na najveći kineski blagdan ‘Kinesku Novu godinu’ kad deseci, stotine milijuna Kineza putuju širom Kine i svijeta jer su praznici… Začinimo to samo još s egazktnim brojkama od gubitaka koje kinesko gospodarstvo bilježi od početka izbijanja ‘epidemije’, a koji su se popeli po nekim ekonomistima i preko 100 milijardi dolara s tendencijom još većeg i bržeg povećanja… Podgrijmo taj gulaš s glasinama o tajnim laboratorijima za proizvodnju bioloških otrova u Velikoj Britaniji, a navodno i nekima u samoj Kini koji su, opet neprovjerena glasina, financirani od strane sveprisutnog Georga Sorosa i… Za dobrog teoretičara zavjera i više nego dovoljno materijala, zar ne?
I kada sam iz tog kuta sagledao svoju obiteljsku situaciju, smirio sam se. Ženica, koliko znam, a i ona, nema kineskih gena u sebi. Nije politički korektno brojiti krvna zrnca, no u ovom slučaju to mi je brojanje pomoglo. Tako da sam se mogao napokon u mislima preseliti na Bliski istok i u Europu. Što pomalo postaje jedno te isto. Pa završio tekstove, poslao ih u ‘SpineICT’ bez kojeg bi sve ove materijale koji su pred vama mogao prepričavati samo svom psu i svojoj mački, pa odlučio ‘ubiti oko’ na sat, dva…
‘Zdrava sam! Nemam coronavirus!’, veselo je u slušalicu zacvrkutala moja ptičica iz Pekinga, opet me razbudivši.
‘Napravili su mi čak i magnetsku rezonancu dišnih puteva i unutarnjih organa! No kako sam stranac, morala sam to i skupo platiti! Čak 400 kuna! Zamisli!’, ljutila se.
‘Dođi onda ovdje u Hrvatsku. Tu će te ista priča stajati bar desetak puta više. Kakvi su rezultati?’
‘Pregledali su me, snimali, opservirali… Rezultate magnetske rezonance će mi poslati uskoro mailom i nazvati me telefonom, no sigurni su da nisam bolesna!’, opet se veselo pohvalila, te strogo dodala:
‘Ne objavljuj fotografije i tekst prije nego što to objave moji u Moskvi!’
‘Obećajem da neću’, iskreno sam odgovorio. Prekinuo vezu i okrenuo se na drugu stranu. Još pola sata sna, pa opet pred računalo. Bože, kako mi nedostaje teren. A tek nam je 12-ti dan kako postojimo.