Umro je Hrvatski Tigar. Umro je Branko Cikatić.

Vijest o njegovoj smrti osobno me potresla jer, osim što je Cikatić koji se diljem svijeta borio u ringovima s trobojnicom i pod nadimkom ‘Hrvatski tigar’, bio jedan od najtrofejnijih i svojevremeno najpoznatijih hrvatskih sportaša, prvi osvajač čuvenog K-1 Grad prix turnira u Japanu, Branko je bio i moj dugogodišnji prijatelj.

Upoznao sam ga kasnih osamdesetih, u zagrebačkoj sportskoj dvorani ‘Kutija šibica’, gdje je dolazio trenirati boksačke tehnike u tadašnji BK ‘Trešnjevka’ pod paskom boksačkog velikana Damira Škare. Kick-box u kojem je već bio šampion postajao je sve zahtjevniji, nožne tehnike kojima je Branko baratao vrhunski, valjalo je stalno nadopunjavati i klasičnim boksačkim.

I dok bi prije treninga bio opušten, razgovorljiv, sklon šali…, ulaskom u dvoranu postajao je potpuno drugi čovjek. Stroj.

Između žestokih rundi boksačkog sparinga, dok bi se sparing partneri izmjenjivali, on je, umjesto odmaranja, nastavio udarati nogama u tzv. makivaru, potkoljenicama, koljenima, očvršćavajući kosti i jačajući udarce i to tako snažno da je boljelo nas koji smo ga samo gledali. Jedan njemački časopis specijaliziran za borilačke sportove dodijelio mu je 1989. godine nagradu Zlatna rukavica i proglasio ga najpopularnijim borcem na svijetu. Ispred Jean-Claude van Dammea i Chucka Norrisa!

‘U borilačke vještine zaljubio sam se davno, premda sam, zapravo počeo, kao svaki klinac počeo s nogometom – sanjao sam da jednom zaigram u dresu Hajduka, pod Plinarom’, pričao mi je. No završio je u borilačkim vještinama. Prvo taekwondo, još kao 12-godišnjak, pa sa 16 shotokan karate, trenirao je i judo, a okušao se i u boksu da bi, na kraju, ušao u svijet kick-boxa. Iz tadašnje države otišao je, nošen ambicijom, u Nizozemsku gdje je u Amsterdamu, u Chakuriki – Gym kod trenera i vlasnika klub Thoma Harincka. Tu je krenuo i s Tajlandskim boksom.

‘Živio sam u klubu, spavao na strunjačama između treninga čistio dvoranu…’, prisjećao se jednom dok smo razgovarali o tom razdoblju njegove karijere.

Trenirao je fanatično i došao do vrha. Već svjetski poznat, 28. svibnja 1991. godine, na dan kada je osnovan Zbor narodne garde, u dvorani Cibona održavan je nakon postrojavanja na stadionu NK ‘Zagreb’ i spektakl ‘Noć šampiona’ u dvorani ‘Cibona’. Održavale su se borbe u raznim disciplinama, no glavna borba bila je Brankova. Bio sam u njegovoj svlačionici prije meča i doslovno svjedočio preobrazbi – iz mirnog Branka, u zagušljivoj svlačionici, dok se iz dvorane čuo žamor publike, on se doista pretvarao u tigra. Kada se čula najava njegovog meča, poput stroja je ustao s klupe i ušao u grotlo. I pobijedio, naravno.

U Domovinskom ratu priključio se Sportskoj satniji, no po molbi predsjednika Tuđmana svi su se vrhunski sportaši umjesto na bojište upućivali tamo, gdje mogu dati najviše.
Branko je pobjeđivao po svjetskim ringovima svaku pobjedu proslavljajući ogrnut hrvatskom zastavom.

Pokojni predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom hrvatskog trolista za promicanje Hrvatske države u svijetu.

Okušao se i u privatnom poslu, no sportaš u duši, nije bio i biznismen. Dok je davao i primao udarce u ringovima širom svijeta, njegova je zaštitarska tvrtka ‘Tigar – Cikatić’ zbog ljudi kojima je povjerio poslovanje, propala. A njegova sportska karijera se završavala. I stvari su krenule nizbrdo. Nakon 2000.-e godine čak je bio i zatvaran i tužen, dugo se povlačio po sudovima, a neko vrijeme je proveo i u inozemstvu gdje se sklonio sa suprugom Ivanom i kćerkom Lucijom. I tada sam se našao s njim, na jednom mjestu izvan granica RH i napravio intervju u kojem je iznio svoju stranu priče. Na koncu je oslobođen od svih optužbi, no teško se od svega oporavio – prestanka sportske karijere, kraha privatnog biznisa…

Od posljednjeg teškog udarca, teške bolesti, nije se oporavio. Umro je danas, 23. ožujka, u 66-oj godini života.