U sjeni novih strogih mjera zbog koronavirusa, političko-medijske operacije promocije cijepljenja, potresa, ova 2020. godina bi sada, pred kraj, Hrvatskoj mogla pripremiti posljednju dramu – dramu o kojoj se u mainstream medijima ne govori. Namjerno.
Naime, desetci tisuća migranata u BiH uz našu granicu nakon što je uništen kamp Lipa, ‘neorganizirano’ migriraju prema Bihaću i Kladuši, tik uz granicu s Hrvatskom. Stoga, zamislimo sljedeći scenarij – 31.12. ili 01.01. Ne više male ili veće grupice ili pojedinci, već vojska, brigade od 5 do 10 tisuća ljudi, poticani odostraga aktivistima/teroristima/špijunima i pred uključenim kamerama i objektivima svjetskih medija, kreću u ofanzivu na Hrvatsku! Zvuči paranoično? Nemoguće? Razmislite…
Ukoliko i sada, nakon paljenja i uništavanja kampa Lipa, 30-ak kilometara jugoistočno od Bihaća možda nekima nije došlo ‘iz dupeta u glavu’ o čemu je tu uistinu riječ, to je zacijelo jer su im u ta dva dijela tijela isti sadržaji.
Nažalost, pomalo grubo, no drugačije očito ne ide, pokušavam još jednom na portalu normabel.com objasniti od početka što se zbiva s tzv. migrantskom krizom u BiH, na našoj granici, ali i u velikom dijelu svijeta. Izravan povod za tekst je paljenje kampa Lipa i medijsk dim i magla koje su se podigle oko toga.
Priča je puno šira i napisati ću je u sljedećim nastavcima, ali da riješimo prvo Lipu – bio sam tamo nekoliko puta – smještena je do srpskog sela, 200-tinjak metara od stare pravoslavne crkve koju su ‘štićenici’ više puta opljačkala i oštetili. I sam sam svjedočio dvama policijskim uviđajima, svaki sljedeći put pronalazio nova oštećenja – razbijene prozore, fekalije po zidovima i slično… Gradnju kampa je formalno financirala i njime upravljala ‘država u državi’ – famozni IOM. Bilo bi utuživo kada bih ih nazvao terorističkom paraobavještajnom organizacijom, pa stoga neću. Tu su veliki novac formalno uložile i još neke slične organizacije – USAID, Europska unija (znam, i mi smo, nažalost članovi te nakupine nečeg). Riječ je bila o kompleksu od nekoliko tisuća metara kvadratnih – najmodernijim šatorima s grijanjem i klimatizacijom, ambulantama, kuhinjama, sanitarnim čvorovima, igralištem i ostalom infrastrukturom.
Kamp se prostirao na stotine, ako ne i tisuće metara kvadratnih i neprestrano se širio. Opasan visokom žicom, osiguran tehničkom zaštitom, ali i mnoštvom pripadnika privatne zaštitarske kompanije – pripadnici MUP-a BiH USK nisu smjeli ulaziti u njega. Niti novinari, naravno. Osim onih pomno odabranih.
Uvijek se volim služiti zemljovidima jer vrlo često iz njih shvatiš većinu stvari – Lipa je dislocirana dakle 30-ak kilometara od Grada Bihaća i desetak kilometara od granice s Hrvatskom koju je na tom području puno teže ilegalno prijeći – zbog činjenice da su konfiguracija terena i vegetacija bitno drugačiji, nepovoljniji da bi se osvajači neprimjetnije prebacivali, cestovna infrastruktura za to je također nepovoljnija, a s hrvatske je strane granicu jednostavnije štititi.
Osim toga, obzirom da nije riječ o gradu – ‘štićenicima’ – ‘jadnicima u nevolji’, nisu na raspolaganju bankomati, poslovnice Western Uniona, pošte, ugostiteljski objekti, javni prijevoz…, kraj nije naseljen pa nema u blizini niti prilike za pljačkanje, provale, silovanja, krađe…
Financiran obilato izvana, sada više ne postoji. Novac – ‘popapala maca’. Službeno, uvjeti su bili nemogući, frustrirani djelatnici međunarodnih organizacija povukli su se ostavljajući migrante same u kampu. Onda su, valjda, petorica pijanih Pakistanaca ljutih zbog loših rezultata njihove kriket reprezentacije, krenula paliti kamp. Takav scenarij prenose pojedini BiH mediji (ok, ovo za kriket sam pretjerao) po instrukcijama IOM-a iz Sarajeva. Te budalaštine preuzimaju ‘naši, papagajski se ponavljaju i šire mainstreamom i tako se priprema teren i alibi za ono što predstoji.
U gradnju kampa Lipa krenulo se nakon što je vlastima u Gradu Bihaću dozlogrdilo – devastirano je izletište Borići, improvizirani kamp Bira u središtu grada – pogoni nekadašnje tvornice bio je potpuno neadekvatan za njihov smještaj – služio im je tek kao logistička baza. Migranti, oni siromašniji, su ga koristili kao noćni smještaj, blagovaonicu, sanitarni čvor, djelatnici IOM-a i ovdje cu carevali, slabo policijsko osiguranje ispred ulaza nije smjelo unutra, no režim je bio blaži, a što je najvažnije, od njega se za nekoliko minuta moglo došetati do središta Bihaća.
Vlasti su službeno radikalno umanjivale brojke o kaznenim djelima, prekršajima, incidentima… Stanovnici Bihaća na svoje su se oči svakodnevno uvjeravali u to i nezadovoljstvo u gradu koji se je još lizao ratne rane, pomalo se dovodio u normalu, krenulo je rasti.
Posebno kada su se zaredale pljačke, oružani napadi, silovanja… U sve sam se više puta uvjerio, razgovarao s očevicima, žrtvama… Osim toga, imam svoje pouzdane izvore u lokalnoj policiji od kojih sam dobivao prave brojke i podatke uz molbu da ih ne objavljujem. Naime, policija USK – dakle lokalna policija, ima nadležnost isključivo na svom terotiriju, podložna je federalnim službama – MUP-u, Upravi granične policije, specijalnoj policiji, tajnim službama – a svima su njima centrale u Sarajevu. Kojem je rekao bih da sam zločest (a nisam) u Ankari, Rijadu i Briselu. Između ostalog. Njihova su ovlaštenja vrlo ograničena, formalno brinu tek o sigurnosti građana kantona i njihovih gostiju. Ista je stvar i u Velikoj Kladuši. Bilo kakav ozbiljniji incident preuzima ‘centrala’ u Sarajevu. U kojem je i glava IOM hobotnice stanoviti Peter Van der Auweraert – tip kojeg sam susreo nekoliko puta i koji je ostavio dojam, koji možda i vara, da je riječ o lažljivcu, ne samo službeno debelo plaćenom, već mu ‘kaplje’ i sa strane. Njihovi ‘janjičari’ na terenu, lokalci zaposlenici IOM-a ponašaju se većinom izrazito bahato, ne odgovaraju nikom, a na sve načine nastoje spriječiti bilo kakvo ‘curenje’ informacija koje nije po volji glavi hobotnice.
Npr. u više sam navrata, izravno od centrale IOM-a u Sarajevu mailom, telefonski, tražio dozvole za ulazak u kampove, razgovore s djelatnicima. U 85% slučajeva nikakvog odgovora nije bilo, u 15% uspio sam ‘dopuzati’ do mail adrese neke njihove lokalne fantomske djelatnice uz napomenu da mi mogu odgovoriti tek u roku od 48 sati. Ni tada odgovora ili nije bilo ili je odgovor bio da se moraju konzultirati s centralom u Sarajevu. Dakle, sve je jasno bilo od početka.
Nadalje, i u Bihaću i u Kladuši imam bliske, pouzdane i odlično obaviještene informatore i to u raznim strukturama – policijskim, zaštitarskim, političkim, čak i u lokalnom kriminalnom miljeu. Svi oni sa mnom svaki put razgovaraju konspirativno – oni na službenim pozicijama formalno recitiraju fraze da bi se, kasnije, nalazili na određenim privatnim mjestima. Ostavljamo mobitele u automobilima i tu tek dolazim do pravih informacija.
Npr. službeni brojeve kaznenih djela koje počine migranti. Da bi se dobili stvarni valja ih množiti barem s deset, ponekad i s 50 puta. Veliki broj incidenata nikada niti ne ulaze službene procedure – počinitelji su N.N. osobe i tu priče završavaju. Npr. napad na djevojku u Bihaću, nadzornim kamerama video dokumentirano grupno silovanje psa tek 50-ak metara od ulaska u Biru, prebijanja ljudi, paleži kuća, provale u stanove…, najčešće niti ne ulaze u zapisnike. A to su tek ‘blaži’ incidenti. Česti su međusobni obračuni, grupna silovanja koja se događaju među njima samima, promet narkoticima… Lokalna policija je nemoćna baš kao i pravosuđe. Bizarni su slučajevi s kojima sam se više puta upoznao, priče su mi potvrđene s najviših instanci: među migrantima dođe do krvavog obračuna, ponekad rezulriraju i ubojstvima ili teškim tjelesnim ozljedama, no slično je i kada su migranti počinitelji takvih kaznenih djela nad građanima BiH. Lokalna policija čak i ako počinitelja uhvati na djelu, privede, ne može utvrditi njegov identitet – oni nemaju dokumente, ne zna im se državljastvo, dob, osobni podaci… Kao takvima, po bizarnim nametnutim zakonima, nemoguće im je suditi. Jer, kako osuditi osobu koja, formalno, ne postoji? Ubojice su nakon par tjedana pritvora tako završavale na slobodi. Broj slučajeva kada je lokalna policija, na temelju otisaka prstiju, biometrijskih podataka i to samo oni na višim instancama dobivala informacije kako se uhićeni nalaze na međunarodnim tjeralicama i to zbog terorizma, aktivnoj pripadnosti ISIL-u, Al Qaedi i sličnim terorističkim organizacijama, mjere se desetcima. No odmah te slučajeve preuzima ‘centrala’ u Sarajevu, a tamo opet, neformalno vladaju Međunarodne organizacije poput IOM-a. I lokalne vlasti još nikada nisu došle do povratnih informacija o daljnjoj sudbini tih ljudi. No temeljna logika nameće zaključak da je ‘nepoznat netko’ temeljem tih istih biometrijskih podataka znao o kome se radi davno prije nego što se ‘lice s tjeralice’ nije dovuklo do granice s RH. Dakle, one koje lokalna policija uspije detektirati tek su vrh ledenog brijega. Oni se, osim s nasilnim kriminalcima bez dokumenata moraju boriti i s mrežom ‘janjičara’ iz raznih Nevladinih udruga. CMS, Are You Syrious?, No Name Kitchen, Danish Refugee Council… Te se organizacije kote poput štakora, često aktivno sudjeluju u krijumčarenju migranata preko naše granice skriveni iz svojih organizacija, umreženi su s medijskom mafijom na zapadu preko koje, kada im to odgovara, plasiraju ‘fake news’, ovi to napušu, pa objavljuju u medijima poput ‘uglednih’ The Guardiana, Der Spiegela, nekih švicarskih medija, pa potom to kao činjenicu prenose njihove medijske mainstream sluge u Hrvatskoj oblikujući javno mnijenje. Probiju li na društvene mreže dokazi o njihovim lažima, spremno im u pomoć uskaču raznorazne paraobavještajno-medijske organizacije poput notornog Faktografa, recimo, i ekspresno uklanjaju takve informacije. Od ljudi iz sigurnosnih struktura dobivao sam skandalozne informacije – po kampovima, dok potpunu vlast nisu preuzeli IOM i ostala kamarila, povremeno bi intervenirali zaštitari ili policija. Prilikom privremene konfiskacije njihovih mobitela, u njima je pronalaženo mnoštvo fotografija – s ratišta po Siriji ili Iraku gdje ‘jadne izbjeglice’ ponosno poziraju s oružjem u rukama pokraj leševa masakriranih civila, fotografije iz samih kampova u BiH gdje oni sami poziraju s vatrenim oružjem u rukama, ucrtane ilegalne rute za ulazak i prolazak kroz RH, popisima kontakt brojeva krijumčara, jataka, uputama… Čim su takve stvari procurile, po direktivi IOM-a (ta je organizacija tek paradigma za ostale slične međunarodne organizacije koje sjede u Sarajevu, Briselu, Zagrebu, Beogradu…), sustavi sigurnosti su se promptno mijenjali.
Stoga posljednji događaji navode me na mogućnost sljedećih scenarija: onaj ‘blaži’ bio bi paraobavještajno-medijska operacija o ‘okrutnosti’ hrvatske policije za kojom bi odmah slijedili grupni pokušaji ilegalnih prelazaka naše granice. Naravno, uz mainstream medijsku logistiku. Onaj crnji je masovna ofanziva na granicu, također s prethodno odrađenom pripremom i pod svjetlima reflektora, koju naprosto nećemo uspjeti zaustaviti.
Možda sam tek zloguki prorok, ali valja pažljivo pratiti aktivnosti oko naše granice narednih dana što toplo preporučujem čelnim ljudima našeg sigurnosnog sustava – ne samo ministru Božinoviću koji je zaokupljen zatvaranjem kafića i nošenjem zaštitnih maski, već cijelom sigurnosnom aparatu uključujući HV i, posebice, SOA-u. Koja bi po mom mišljenju morala aktivnije djelovati i s druge strane granice.