Žena me ostavila zbog – koronavirusa!
Ženicu je i jutros probudio lik koji je u hotelu zadužen za mjerenje temperature gostima. Jadna, kazala mi je nakon toga, onako pospana nije isprva htjela otvoriti misleći da je sobarica, a na vrata je izvana stavila onu oznaku ‘NE UZNEMIRAVAJ’ željeći se napokon naspavati. No lupanje je postajalo sve jače i sinulo joj je o čemu se radi i da će, ako ne otvori, razvaliti vrata jer će pomisliti da leži mrtva.
Foto Credits: Daria Aslamova | Komsomolskaya Pravda
‘No nemam vremena sada previše pričati, žurim na sastanak. Uostalom, pročitaj u mojim novinama, prevedi i prepiši. Iako znam da to neće stilski biti dobro prevedeno…’, na brzinu mi je rekla i prekinula. Otvorio sam njen tekst u ‘Komsomolskoy Pravdi’, medijskom partneru portala normabel.com.
U nastavku je, zapravo, prijevod teksta njene reportaže. S mojim intervencijama i komentarima koje ću posebno istaknuti. Da ne veli da sam joj nadopisivao tekst jer bi mi za kaznu donijela koronovirus u Hrvatsku. Gdje bi jadnik ubrzo krepao od gladi, smijeha i tuge. Dakle:
Kinezi bježe iz megapolisa na selo da se spase od koronavirusa!
Specijalna dopisnica ‘KP’ izvještava iz epidemijom zahvaćene Kine o ‘Kugi 2020.-e godine!
‘Peking. Jutro. Lupaju na vrata. Iako sam objesila na kvaku izvana znak “Ne uznemiravaj!” Soba je hladna, a u krevetu, ispod pokrivača lijepo toplo… Lupanje je sve jače i upornije. Sine mi o čemu se radi – ako ih ne otvorim, provaliti će kroz vrata misleći da sam mrtva od virusa. Potiho ispuhujem nos. Ne daj Bože da vide kako mi curi.
Na vratima, strogi mladić s maskom na licu.
“Kontrola temperature!” Poslužno mu pružam ruku, on mjeri, pa bilježi u bilježnicu.
“Ugodan dan!”, kaže i odlazi. Baš će biti ugodan…
Tu sa pozivom na whatsapp utrčavam ja! Slušam izvještaj. (Op. R.V.)
Glad me potjerala van, na ulicu. Ondje tišina i pustoš. Gdje je iščezlo 20 milijuna ljudi? Posebno mi u toj zlokobnoj tišini nedostaje zvuk dječjeg smijeha. Gdje ima djece ima i života. Svaki prolaznik na ulici je iznenađenje.Vidim policajca koji stoji kraj pješačkog prolaza i strogo me promatra. Čekam poslušno da se upali zeleno za pješake iako na kolniku nema niti jednog automobila.
Ovo joj baš ne vjerujem. Naime nju, kada je gladna, ne može zaustaviti tenkovska brigada, a kamoli kineski prometnik. No to je novinarska sloboda (op. R.V.).
Hodam luksuznom četvrti Wangfujing prolazeći pokraj raskošnih izloga skupih trgovina na kojima se nataložila prašina i prljavština. No, zašto se mučiti čisteći i lašteći ih kada kupaca ionako nema?
Ulazim u jedan luksuzni hotel i s vrata pitam – ‘Može li se kod vas nešto pojesti?
‘Da, postoji kafić u kojem ima nešto…’, kažu s recepcije. No odmah po ulasku prvo mi zamaskirani ljudi mjere temperaturu, bilježe podatke iz moje putovnice, pitaju gdje sam smještena ovdje, pa zapisuju i to…
U kafeu, iz debelog jelovnika, trenutno imaju samo nekakvu tjesteninu s mesom. Ako se to uopće može nazvati tjesteninom. Porcija 40 eura!
‘Recite, imate gostiju u hotelu?’, pitam konobaricu.
‘Ne. Niti jednog’, odgovara.
‘Gledala sam još u Moskvi na booking webu vaš hotel, no bio mi je preskup. Pa zašto imate tako visoke cijene, ako nemate gostiju?’.
‘Ma znate, to smo namjerno tako stavili’ sramežljivo kaže i dodaje tiho:
‘Naprosto, nemamo trenutno dovoljno osoblja koje bi moglo opsluživati goste’.
Sada dolazimo napokon do živih ljudi. Riječ je o prijateljima mog prijatelja Teše Tešanovića, osnivača, suvlasnika i jednog od voditelja popularnog Youtube kanala ‘Balkan info’. On je, naime, prije nekoliko mjeseci iz Beograda odselio u Peking, pa nam je centrirao kontakte, svoje prijatelje koje je tamo upoznao. (op. R.V.)
Navečer jurim na sastanak s američkim novinarom Thomasom Pokinom i njegovom kineskom suprugom. Htjeli su me pozvati k sebi u stan na večeru, ali osiguranje ne dozvoljava ulazak gostiju u zgradu. S automobilom im je zabranjeno izlaziti iz četvrti u kojoj žive, pa kažu, do restorana u kojem ćemo se sresti, dolaze podzemnom željeznicom.
Presretna sam! Dolaze ljudi! Živi!
Danas me je, naime, deprimirala vijest da se ne mogu susresti sa svojim ruskim kolegom Aleksandrom Kopysovom. Došla mu je prije nekoliko dana žena iz drugog grada i oboje su sada u karanteni!
Foto credits: Daria Aslamova | Komsomolskaya Pravda
Dolaze napokon Thomas i njegova supruga. Upoznajemo se, pozdravljamo, a on sumnjičavo pita:
‘Misliš li da ćemo pronaći neki otvoreni restoran?’
Sigurna u sebe odlučno kažem:
‘Pa naravno. Znam taj restoran od prošlog puta, to je jedan od najboljih restorana u Pekingu, čak se mjesta moraju .rezervirati dosta unaprijed’, samouvjereno kažem, no na ulazu šok! U luksuznom restoranu u kojem sam večerala prije nepuna tri mjeseca nema niti jednog gosta! Kožom tapicirani luksuzni namještaj zamijenili su plastični stolovi i stolice.
‘Osvijetljeno je, dakle, radi. Uđimo’, pozivam ih.
Prema nama trči uzbuđeni mladi konobar.
‘Želimo jesti. ‘Što imate na jelovniku?’, odlučno kažem.
‘Samo ovčetinu i tofu’, odgovara.
‘Dobro, bar nešto’.
Tu je moja jedina u novinama ispustila dio dijaloga s konobarom koji bi joj ionako cenzurirali. No ja sam ga, ekskluzivno, doznao. Naime, konobar je mrtvo ozbiljno pitao – jesu li rezervirali mjesta. E sad, ni ovdje neću napisati što mu je sve izgovorila na to glupo pitanje. Traži rezervaciju, a jedini su gosti! No za svaki slučaj je i rezervirala telefonom. No ono što je čuo na ruskom, bolje da nije razumio. A vi si pokušajte zamisliti. Kočijaša kojem je zaprega stala, pa ju povicima pokušava pokrenuti. (op. R.V.)
O moj Bože! Kakve sam delicije ovdje jela samo prije dva mjeseca… Najbolja ‘pekinška patka u Pekingu! Brda ostalih delicija. Bakanalije! Sada… ovčetina. I tofu. Užas.
Thomas vidi moje zaprepaštenje, pa tiho kaže:
‘Razumijem te, no to je samo u početku šokantno. U zadnja dva mjeseca mi smo se već naviknuli na to’.
‘Što zapravo ovdje radiš?’, zanimam se dok se smještamo za stol.
‘Kod kuće sam, pišem tekstove, a žena se bavi sinom i kućanstvom. Trgovine su sve praznije, sve su pekare zatvorene. Kinezi jedu rižu, no meni je teško bez kruha, pa ga sada žena peće sama’.
‘Ali…, gdje su ljudi, sve je prazno. Gdje je nestao sav narod? kamo je otišao narod ?!”
‘Većina se zatvorila kod kuće. Ali mnogi su otišli u svoja rodna mjesta…’, objašnjava.
‘Vratili su se kući, u provinciju?’
‘Otprilike. Na selo ili u manja mjesta. Tamo je sada lakše, cijene su niže, a mnogi proizvode hranu – sade povrće, uzgajaju perad i ostale domaće životinje… Ljudi preko interneta rade od kuće uglavnom’, nastavlja.
‘Thomas, pa o čemu ti govoriš? Kina nije selo. Kina, to su proizvodni megakompleksi, visoka tehnologija, najveće svjetske tvornice i korporacije! Možeš li zamisliti koliko će Kinu koštati ova apokalipsa?! Ne u milijardama. U trilijunima dolara! Ovo će zaljuljati ne samo kinesku nego cjelokupnu svjetsku ekonomiju. A virus je već izvan kontrole. Brzo mutira, kao i svi koronavirusi, što znači da je beskorisno izmišljati cjepiva’, aludiram na mogućnost kako je sve umjetno stvoreno.
‘Znam, ali teško mi je vjerovati u teoriju zavjere. Istina, sve se to nesretno posložilo – trgovinski rat, kineska Nova godina, praznici. Ljudi iz Wuhana otišli su kod rodbine. Tko zna gdje je sve taj virus otišao?’.
‘Ali, kada je izbila epidemija one “ptičje gripe“ život je tekao normalno. Sjećam se, bila sam tada ovdje. No sada, svijet je naprosto nestao. S ptičjom gripom život je išao dalje. Sjećam se. Tada sam bio ovdje “, kažem. – A sada je svijet naprosto nestao! Poželim stati nasred ulice i zavijati poput vuka! Možda će netko reagirati!’, kažem.
‘Da, život će se, posve sigurno, preseliti iz većih gradova u provinciju. Neko vrijeme. Dok to s tim virusom napokon ne prestane… Kina će preživjeti. Ali…, neće biti isto kao prije… Odvratno mi je kada vidim kako svjetski mediji sada demoniziraju Kineze. Vjeruj mi, živim u Kini već deset godina i nikad, baš nikad nisam vidio da netko jede šišmiše ili zmije. Ovo je sve je uvredljivo. Ovo je demonizacija Kine!’, tužno je zaključio američki novinar Thomas Pokin.
Prolog (R.V)
Tu u Hrvatskoj skoro će ponoć. U Pekingu sviće. Ženica još spava dok dovršavam ove retke. Sada još sat dva kopanja po bespućima cyberspace-a, pa će me nazvati. Dakle, biti će još nastavaka.
