‘Sloboda! Napokon sam vani! Nalazi uredni!’, oduševljeno je ženica pjevušila u telefonsku slušalicu kada je, napokon, nakon dvotjednog zatočeništva u vlastitom stanu u Moskvi, izašla na ulicu. Izlazak van nakon dva tjedna karantene u stanu, bez izravnog kontakta s ljudima, osim zamaskiranim liječnicima i policajcima koji su redovito dolazili u kontrole, moja je draga proslavila s čašom šampanjca koji su prigodno donijele kolege iz njezine redakcije ‘Komsomolske Pravde’ koja je taj događaj i zabilježila.
O svom je ‘zatočeništvu’ redovito izvještavala za svoje novine, a ‘puštanje na slobodu’ zavrijedilo je i poseban, slavljenički tekst u kojem, između ostalog, rezimira:
‘Stan mi se pretvorio u svratište za bolničare i policiju koji su obično zovu da dolaze baš kad spavate, kupate se bili stavljate skupu masku na lice. Obavještavaju stići za dvije minute. Naravno da počnete žuriti. Čišćenje stana, pranje kose, pranje zuba, stavljanje grudnjaka i pristojne odjeće… Ali nitko ne dolazi. To im je taktika. Zatim ih zovem i pitam: Gdje je ta hrabra policija?
Kažu, zaštitna im odjeća kasni, pa će stići tek za sat vremena…
…Iluzija je da ćete se tijekom karantene opustiti i odmoriti. Do vas može doći bilo tko: od okružnog liječnika do liječnika koji vam treba “uzimati briseve”, “provjeriti grlo i nos”, “izmjeriti temperaturu“…
Požalila se i kako je, zapravo, radila pet puta više nego što bi radila da nije bila u karanteni, u izolaciji – ujutro pisanje teksta za novine, pa uređivanje za ‘kućnu posjetu’, potom ‘make up’ jer slijedi uključivanje preko skype-a za nekoliko TV postaja koje su svakodnevno pratile njeno ‘zatočeništvo’. Potom operacija dostave hrane – redakcijski auto parkira ispred zgrade, ona sa sedmog kata spušta uže za koje ovi dolje zakače košaru s hranom, pa povlaćenje gore… Onda brzinski ručak i spremanje na novu posjetu iz lokalnog Doma zdravlja, pa javljanje za radio postaju, priprema novog teksta o karanteni, pa priprema za odlazak na novi teren na koji valja uskoro otići. Ako nalazi budu dobri…
Ukratko, dva su tjedna proletjela u trenu i draga je, ispred zgrade, popila zasluženu čašu šampanjca, prošetala na svježem zraku i napokon zagrlila kći Sonju, liječnicu, koja je bila prisiljena spavati kod prijatelja jer bi u protivnom i sama morala u karantenu. Što si, kao liječnica koja svakodnevno odrađuje svoju specijalizaciju u poznatoj moskovskoj kardiološkoj klinici, nije mogla dozvoliti.
A sada se i ja pripremam za susret – za svaki slučaj kupio sam još prošlog tjedna paket kirurških maski u lokalnoj ljekarni. Jer…nikad se ne zna.
Izvor: Komsomolskaya Pravda
