Umjesto one Cezarove: ‘Kocka je bačena!’, u Hrvatskoj smo se već navikli na našu inačicu: ‘Kost je bačena!’ – koja kod nas još uvijek besprijekorno funkcionira. Kada god vlastodršci nanjuše da bi moglo doći do ‘nezgodnih’ propitkivanja, putem svojih ‘kerovođa’ – mainstream medija, naprosto bace u javnost gost oko koje se onda otimaju naivni građani, pa oni u miru mogu nastaviti što im drago. Kada nema ništa novog na lageru ‘kost’ je, u pravilu, priča o ‘parizanima, četnicima i ustašama’, no u posljednje vrijeme su se malo trgnuli, pa bacili drugačije ‘kosti’ oko kojih se sada glođemo. Npr. cijela se zemlja bavi time kako će se zvati izgrađeni most koji će nam omogućiti da kopnom spojimo hrvatski jug s ostatkom države, pa dok traju rasprave, ankete i prijepori oko imena, nema nikog da pita jednostavno pitanje: ‘Kako to da je most dovršen, a ceste još nisu?’
Oko slične kosti još uvijek se otimaju, grizu i glođu građani Hrvatske – koji će biti hrvatski simboli na kovanicama eura?
I dok se facebook i ini ratnici bore za svoje simbole, hoće li na kovanici od 50 centi biti Nikola Tesla ili Vučedolska golubica, na nekoj drugoj Vukovarski vodotoranj ili Bašćanska ploča, nitko neće postavljati pitanja poput:
‘Čekajte, kada nas je itko pitao želimo li se uopće odreći vlastite valute i monetarne suverenosti?’, ‘Izložite nam stvarne argumente za i protiv uvođenja eura u Hrvatskoj!’…
Bez pretenzije upuštanja u ekonomske analize, budući da sam za ekonomiju, uz još dosta stvari, potpuno antitalentiran – naime antimagnet sam za novac i trgovinu – ne bih znao prodati bocu vode žednom u pustinji, a na sjevernom bi mi polu vješti trgovac bez problema uvalio klima-uređaj, želio bih ipak čuti odgovore na mnoga pitanja koja mi se, umjesto simbola na kovanicama, nameću: hoćemo li živjeti bolje ili lošije, što nam donosi, a što odnosi gubitak monetarnog suvereniteta, zašto neke EU države, među kojima su neke neizmjerno bogatije od nas, a neke iste ili siromašnije, tvrdoglavo čuvaju svoje nacionalne valute. Pa se prisjetih jedne debate u kojoj sam sudjelovao.
‘Ti si, naprosto, euroskeptik…, a ti, daj neke argumente za taj vaš BREXIT…’, zakuhvala se rasprava u jednom restoranu u Varšavi pretprošle godine. Domaćini – bračni par, stari prijatelji i novinarske kolege, Poljaci. I ona i on rade u velikim poljskim TV kućama na dobrim pozicijama i oboje su vatreni zagovaratelji Europske unije. S druge strane barikade – kolega Britanac, žestoki podržavatelj BREXIT-a i ja – nezaposleni novinar iz Hrvatske, udaramo kontru. Britanac nabraja sve benefite BREXIT-a i sve manjkavosti EU birokracije. Na kraju njegovog izlaganja – muk.
‘Pa, moram priznati da nisam o tome razmišljao na taj način…’, zbunjeno zaključuje moj poljski prijatelj, pa da se nekako izvuče, kreće na mene:
‘Ok, shvaćam Britance, ali vi, Hrvati, samo ste profitirali ulaskom u EU. Pogledaj nas – Poljake! Standard nam je porastao, bolje se živi, proizvodnja nam je procvjetala, posebno poljoprivreda!’
‘Gledaj, kod vas možda je. Vjerujem da je to zbog toga jer su kod vas na vlasti oni koje ti baš ne voliš, ali koji se znaju postaviti tvrdo i beskompromisno prema Briselu. Kod nas se istovremeno poljoprivreda sustavno uništava. Samo se otvaraju strani trgovački centri u kojima smo, umjesto naših, prisiljeni kupovati uvozno meso, povrće, voće… Između ostalih i vaše… Od četiri mobilna operatera, dva su poljska. Većina banaka je poljska… Mi nemamo niti jednog našeg mobilnog operatera, sve su banke u stranom vlasništvu, sve osiguravajuće kuće…’, odgovaram, tek se zagrijavajući.
On se ne da, pa nastavlja nabrajati benefite koje je članstvo u EU donijelo Poljskoj. Stoga mu, odlučujem zadati posljednji udarac:
‘Zašto onda, kad vam tako dobro ide, još uvijek niste uveli euro? Još imate zlot!’
Trenutak tišine.., pa će nesigurnim glasom:
‘Nismo mi još spremni za to! Kad budemo, uvest ćemo…’, neuvjerljivo je odgovorio.
Prošlo je gotovo dvije godine, prošlu je na ljestvici država članica EU po rastu BDP-a Poljska završila u puno boljem društvu nego mi, no očito ‘još nisu spremni’, zlot je još uvijek nacionalna valuta. Baš kao i forinta u susjednoj Mađarskoj ili kruna u Češkoj.
A države EU s kojima bi se još kratko mogli uspoređivati – Bugarskom i Rumunjskom, iako nas i one prestižu, također se drže svojih nacionalnih valuta. Niti one, izgleda, nisu spremne.
Kao niti ‘zaostale’ Švedska ili Danska.
‘Danci su glasovali – protiv. U Švedskoj je većina stanovnika također protiv uvođenja eura, ali i većina u parlamentu. Danska je pri tom u svom ‘paketu ugovora’ s EU ugradila čuvanje svoje nacionalne valute ‘dok se okolnosti ne promijene’, objašnjava mi prijatelj, Danac, koji živi u Švedskoj.
Pokušavam, stoga, u hrvatskim internet bespućima pronaći argumente za ukidanje kune i uvođenje eura. Očekivano, cijeli mainstream zdušno navija za euro. Što zbog poslovičnog ulizivanja vlastima, a nije nebitno ni kako će ‘pretvoriti’ svoje cijene. Hoće li tada ionako preskupih 10 kuna za primjerak dnevnih novina biti 1.3 ili će ih ‘zaokružiti’ na euro i pol?
‘Ionako je tečaj kune vezan na euro, pa nam je svejedno’, objašnjava mi prijatelj, ekonomist.
‘Ako nam je svejedno, zašto onda uopće mijenjati? Ukidati nacionalnu valutu? Jedan od još nekolicine preostalih nacionalnih simbola?’
Nema odgovora. No niti mi ne treba, znam ga: zato jer su tako odlučili umjesto nas.
