UPOZORENJE: Ovaj tekst sadrži grafički sadržaj koji bi za neke korisnike mogao predstavljati uznemirujući sadržaj

Dok se svi građani poput programiranih robota pridržavaju restrikcija koje su, možda i posve bespotrebno, nametnute zbog navodne pandemije koronavirusa, dok se zatvaraju granice, škole, vrtići, restorani…, za povlaštenu kastu u hrvatskoj, ali i u cijeloj EU kojom trenutno predsjedamo, sve to skupa ne vrijedi – ilegalne migrante, mahom vojno sposobne muškarce koji u svom osvajačkom pohodu na Europu ulaze u Hrvatsku, nikakve odluke naših vlasti ne obavezuju. Granice ilegalno prolaze u grupama kroz šume i polja, najčešće na taj put odlazeći iz prihvatnih centara gdje ih je smješteno na tisuće.

 

No najnoviji slučaj, koji je i bez koronavirusa priča za sebe, slučaj Sirijca koji je, sukladno tzv. ‘Dublinskom sporazumu’ vraćen iz Austrije u Hrvatsku (možda zato jer je diplomirao na nekoliko prestižnih sveučilišta, pa je prekvalificiran za austrijske standarde), ogoljava svu bijedu našeg sustava kojim, izgleda, upravljaju potpuno sorošoidne ‘nevladine organizacije’.

Po deportaciji iz Austrije, on je smješten u famozni ‘hotel’ ‘Porin’ u Zagrebu gdje mu je određena izolacija u jednokrevetnoj sobi zbog opasnosti od širenja virusa. No unatoč policijskom osiguranju, zaštitarima i ostalom osoblju, on ne pristaje na samoizolaciju i naprosto ‘šeće kuda god želi’. Policija i zaštitari su nemoćni. Jer, upotrijebe li se sredstva prisile, na zadnje noge dići će se brižne ‘nevladine udruge’, prije svih notorne ‘Are You Syrious?’ i ‘CMS’, a njima uz bok i još notorniji pater Tvrtko Barun, voditelj JRS (isusovačke službe za izbjeglice) za jugoistočnu Europu.

‘U ‘Porinu’ zapravo vladaju upravo oni – aktivisti. I sprdaju se s našim zakonima’, započeo nam je svoju priču D.A. (pravi identitet poznat redakciji portala normabel.com), bivši zaštitar koji je svoj kruh dvije godine krvavo zarađivao kao pripadnik unutarnjeg osiguranja hotel ‘Porin’. No prekipjelo mu je, ostavio se zaštitarstva i sada, kako kaže, preživljava vozeći taksi za nekog privatnog poduzetnika.

‘U tom ‘Porinu’ je, naprosto kaos. Krvavi kaos. Umjesto ravnateljice Anite Dakić, koju su uspjeli maknuti, policije, službe osiguranja u kojoj sam i sam radio, na vlasti su sami štićenici’ – ‘tražitelji azila’, i to u pravilu oni najnasilniji i najagresivniji među njima. A u tome im pomažu aktivisti tih ‘nevladinih udruga’ koji su umreženi i međusobno, ali i očito s nekim strukturama u samoj državnoj vlasti’, nastavlja D.A. svoju šokantnu ispovijed.

Priča kako su ‘štićenici’ unutar centra uspostavili vlastitu hijerarhiju – na vrhu piramide je najsnažniji, najagresivniji među njima, slijede ostali, naravno, muški članovi zajednice – očevi, braća, sinovi… Potom žene – od onih najstarijih – majki, pa na niže. Na dnu piramide su najmlađe djevojčice prema kojima se odnose s prezirom i koje su u njihovom sustavu vrijednosti manje vrijedne od domaćih životinja.

‘Droga, alkohol, oružje… Porin je pun svega. Posebno kada im se podijeli novac, pa odu van. Napiju se, u ‘hotel’ nekako prošvercaju alkohol, miješaju ga s tabletama kojima ih opskrbljuju ‘nevladine udruge’. Riječ je o nekakvim tabletama ‘Lyrica’ (psihoaktivna tvar Pregabalin – na popisu droga i lijekova čiji je promet ograničen) i ‘Rivotril’ (klonazepam – lijek s psihotropnim svojstvima – lijek protiv epilepsije koji se također nalazi na popisu droga i lijekova čiji je promet ograničen) – . U kombinaciji s alkoholom, ali i s opijatima, sve to rezultira često nasilnim ponašanjem’, nastavlja opisivati stanje u ‘Porinu’.

Prisjeća se i pretraga soba prilikom kojih su pronaženi noževi, bodeži, mačete, čak i sjekirice, a nasilni ‘štićenici’ ne libe se niti obračuna sa zaštitarima.

‘Kolega je nakon jednog sukoba završio u bolnici s teškim ozljedama i nakon toga godinu dana proveo na bolovanju oporavljajući se. Rastavljao je dvojicu ‘štićenika’ koji su se međusobno sukobili, pa prilikom toga i sam nastradao. Agresivni ‘štićenik’ koji je zaštitara pospremio u bolnicu i na rehabilitaciju ‘nagrađen’ je azilom. Čak je dobio i stan u Zagrebu. Sada živi u središtu Zagreba i uživa sva prava slobodnog građanina RH. Zapravo i više od toga. Kako ne zna jezik, ima pravo i na besplatno školovanje – učenje jezika, dokvalifikaciju kao, npr. Besplatne tečajeve kompjutorskog programiranja za kakve građani RH trebaju izdvojiti i po 30-ak tisuća kuna. Besplatno stanovanje, režije…

‘Ne znam kakva je trenutna situacija, no dok sam radio, dakle, donedavno, svakog je tjedna bila i podjela novca – po 200 kuna svakom. E, tada je bio tek kaos – tučnjava, naguravanje…’, prisjeća se. Nakon toga obično je dva, tri dana, u pravilu vikendom, ludnica. Alkohol, droga, tablete…, tučnjave, klanja…

UPOZORENJE NA GRAFIČKI UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ

SLIJEDEĆA GALERIJA SADRŽI UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ KOJI NEKIM ČITATELJIMA MOŽE STVORITI TRAUMATIČNO ILI UZNEMIRUJUĆE ISKUSTVO – SADRŽAJ PREGLEDAVATE NA VLASTITO TRAŽENJE KLIKOM NA CRNI KVADRAT NAKON ČEGA ĆE SE SADRŽAJ PRIKAZATI U POTPUNOSTI UVEĆAN (ozljede i krvarenja)

Uznemirujući sadržaj Uznemirujući sadržaj Uznemirujući sadržaj Uznemirujući sadržaj Uznemirujući sadržaj Uznemirujući sadržaj

Fotografije su vlasništvo našeg sugovornika (podaci poznati redakciji) iz privatne arhive sugovornika  i potpuno autentične – ustupljene na prikaz u tekstu objavljenog od strane normabel.com i njegove partnere  

 

‘Uhvatili smo i jednog pedofila među njima. Na nadzornim je kamerama ostalo zabilježeno kako napada djevojčicu. Policija ga je ‘pospremila’ u pritvor, ali se istog dana vratio natrag! Sjećam ga se dobro. Nadalje, Afganistanac, N.W (ime i prezime poznati redakciji) koji je uhvaćen u Dugavama prilikom pokušaja silovanja. Žena se jedva spasila. 

Zatvoren je, no intervenirao je njegov ‘pokrovitelj’ pater Tvrtko Barun koji je mi je ostao u posebno neugodnoj uspomeni. On je stao u njegovu zaštitu tvrdeći da je riječ o maloljetniku iako čak ni po onom kako se ovaj deklarirao, to nije više bio. Ispada da su predstavnici tih ‘nevladinih udruga’ jači i od države!’, kaže.

Svjedočio je i napadu azilanta na pripadnika područne policijske postaje, pritom ga pokušavajući ozlijediti nožem, koji ga je naposljetku “napudrao” suzavcem i savladao. Sjećam se i višestrukih događaja kada smo im mi kao pripadnici unutarnjeg osiguranja privremeno oduzimali noževe i improvizirane ručno izrađene bodeže s ciljem spriječavanja korištenja tih oruža za sukobe – pa su im naposljetku pripadnici NGO-a iste te noževe i bodeže vraćali, krojeći pritom  sigurnosnu politiku objekta ovakvog tipa.

Našeg sugovornika posebno su ogorčile scene koje su se odigravale s humanitarnom pomoći. Uz obroke i stvari koje im osigurava država, u centar su se dovozile hrana, odjeća i ostale potrepštine koje su ‘aktivisti’ skupljali od ljudi senzibiliziranih zlom sudbinom migranata. Najveći dio toga je naprosto završavao u smeću.

‘Posebno mi je teško bilo gledati naše ljude, umirovljenike, hrvatsku sirotinju, koji su dolazili i molili za ostatke koji su azilantima višak’, zaključio je. Sve to skupa bilo je previše za mladića koji je svoju obitelj prehranjivao zaštitarskim poslom. Dao je otkaz i sada vozi taksi. I susreće nerijetko u gradu ‘štićenike’ koje je nekad čuvao.

Ovaj najnoviji slučaj, ‘azilanta’ koji se ne obazire na obaveznu karantenu, a policija sve to može samo nemoćno promatrati, pokazuje da se, čini se, ništa nije promijenilo.