Smijenili su vas, čini mi se, ne zbog jednog statusa na facebook-u već generalno, zbog vaših političkih stavova. Da ste se skrušeno ispričali, posuli pepelom, možda bi i sada zauzimali udobnu diplomatsku poziciju…

Ja se ne namjeravam ispričavati za svoje stavove koji predstavljaju u teorijskom smislu podupiranje načela konzervativne misli kakvu su na Zapadu predstavljali konzervativci poput Edmunda Burkea ili moderni konzervativci poput Rogera Scrutona i Philippa Blonda i Amerikanca Michaela Sandela, koji su svi uvelike utjecali na moderni razvoj konzervativnih stranaka na Zapadu. Dapače, u Velikoj Britaniji su Scruton i Blond bili gurui torijevaca i uspješne politike premijera Camerona i sada Johnsona što je utjecalo i na odnos prema Europskoj uniji i u konačnici Brexit. Osnove takve politike su da je interes vlastite zemlje na prvome mjestu te da nikakva nadnacionalna asocijacija ne može određivati što je dobro za narod te države, posebice kada su u pitanju temeljna politička i ljudska prava te oblik političkog sustava koji je usidren u vlastitoj tradiciji i ovisi o nacionalnim i kulturološkim predispozicijama svake pojedine zemlje. Politika se, dakle, gleda kao najvažnije oruđe slobodnog građanina koji sudjeluje kroz demokratski proces u javnome životu i određuje vlastitu sudbinu. Takva tradicija podupire kršćanstvo kao temelj zapadne civilizacije, tradicionalnu obitelj, nacionalni identitet koji se često iako ne nužno temelji na etničkoj homogenosti, ljubav prema vlastitom domu i domovini, restriktivnu imigracijsku politiku, i tako dalje, a temeljna misao jest da je svaka nacionalna zajednica posebna i treba se truditi očuvati tu svoju posebnost. Dakle, Scruton bi rekao da je oikofobija (strah prema vlastitom domu i identitetu) štetna za očuvanje svake nacije te za samu demokraciju. Mnogi takvo rezoniranje, međutim, poistovjećuju s nacionalističkim, populističkim i fašističkim tendencijama kako bi zamutili vodu i odbili raspravu u javnome prostoru o nekim važnim pitanjima. Izvrtanje smisla mojih riječi tako da se jedna riječ tumači na rasistički način te me se demonizira i divljački javno blati izvan konteksta, primjerice, već viđena je taktika lijevih radikalnih grupa koje su očito naučile puno od Staljinovih strategija u kojima nije bilo potrebno više od jedne riječi da te se pošalje u gulag ili javno pogubi. Ipak, mislim da je veći problem od toga to što čitava javnost, mediji i javne ličnosti, pristaju na takvo viđenje stvarnosti što dugoročno vodi i u njihovu propast jer društvo bez slobode riječi nazaduje i pretvara se u diktature i despocije koje su sasvim normalne izvan Zapada. Čini se da to odgovara određenim krugovima i tzv. dubokoj državi koja praktično posjeduje glavne poluge moći u svim segmentima društva – od medija, obrazovnih institucija, javnih i državnih službi, pa dobrim dijelom i u gospodarstvu jer Hrvatska još de facto nije nadišla plansku privredu. Ako se netko treba sramiti svojih stavova, onda su to homofili, ksenofili i lažni kozmopoliti koji se nisu makli dalje od granica vlastite zemlje niti su živjeli izvan Hrvatske. Kao što kaže Scruton, tolerancija samo znači ravnodušnost masa, ali ne i priznavanje različitosti jer nacije i kulture nisu iste i nikada neće biti iste niti bi to trebale biti. Braniti svoje ne znači omalovažavati drugoga, a danas je međunarodni poredak temeljen na nacionalnim državama i svi imaju mjesto odnosno državu kojoj pripadaju. Namjerno zamagljivanje granica teži stvaranju kaosa kao što je bilo s mantrom o izbjegličkoj krizi i pravu bilo koga da bilo kada dođe gdje mu se prohtije. Začudo, to ne vrijedi u nijednoj državi izvan Zapada, ali kvazi kozmopoliti u međunarodnim organizacijama tvrde da je to opće prihvaćeno pravilo. Ako ste Pakistanac i radite 50 godina u Ujedinjenim Arapskim Emiratima kao strani radnik, nikada svejedno nećete moći dobiti državljanstvo te zemlje, nećete imati mirovinu te zemlje i nikada nećete biti jednaki građanima u toj zemlji. Dakle, većina država na svijetu ima slične mehanizme zaštite vlastitog naroda, samo se na Zapadu tako nešto proglašava ekstremizmom ili fašizmom. Dovoljno govori i činjenica da je tek 144 zemlje potpisalo Ženevsku konvenciju o izbjeglicama, a slučajno zemlje koje proizvode najviše migranata kao što su Pakistan, Libija, Indija ili Saudijska Arabija to nisu učinile.

Proučavali ste migracije i pisali o izbjegličkoj krizi. Što ste zaključili?
Ono što su konzervativci, ali i znanstvenici već zaključili u drugim zemljama; migracije nisu dugoročno pozitivne za domicilno stanovništvo i nacionalnu demokraciju jer povećavaju heterogenost stanovništva, smanjuju društvenu integraciju, povećavaju podjele i segregaciju među stanovništvom, dovode u pitanje vrijednosti domaćina i dugoročno dovode u pitanje razvoj i opstanak neke zemlje. Politolozi poput Roberta Dahla i ostalih su već ranije utvrdili da je napredak demokracije i društva uvjetovan etničkom i kulturalnom homogenošću; od 114 istraživanih država 58% su bile funkcionalne demokracije s niskim stupnjem subkulturalne heterogenosti, 36% sa srednjim stupnjem pluralizma dok je samo 15% država bilo demokracija koje su bile izrazito kulturalno nehomogene. Kao što je liberal John Stuart Mill prije 150 godina u klasiku Razmatranja o predstavničkoj vladavini naglasio: „u državi koja se sastoji od različitih nacionalnosti slobodne institucije gotovo su nemoguće. U stanovništvu koje nema zajednički osjećaj cjeline, osobito ako čita i govori različitim jezicima, ne može postojati različito javno mnijenje koje je bitan uvjet djelotvornosti predstavničkog ustava“. Držati na okupu različite kulturalne skupine ili plemena zahtijeva despociju ili diktaturu, a što se često može vidjeti u afričkim i blisko-istočnim državama, nerijetko s većinskim muslimanskim stanovništvom s obzirom na to da su kulturološka istraživanja pokazala da je islam religija koja najmanje podupire razvoj demokracije kao političkog sustava. Nije slučajno da se demokracija razvila u Europi i dalje proširila svijetom već je to duboko povezano upravo s kršćanskim temeljima i individualističkom prirodom kršćanstva. Premalo znamo o drugim kulturama da ih lakonski mijenjamo s našom ili da govorimo, kako to nevladine organizacije rade i određeni „humanistički“ aktivisti, da su svi ljudi jednaki i da nas različitosti obogaćuju. Nisu sve različitosti dobre niti smo svi jednaki po svojim biološkim, kulturološkim i drugim karakteristikama, a niti imamo ista prava u svim državama svijeta. Naša prava ovise o državi kojoj pripadamo. No floskule o jednakosti koje vole upotrebljavati antife samo skrivaju istinu i činjenice. Problematičnost sadašnjih migracija vide se na Zapadu već nekoliko desetljeća, ali su na svjetlo dana došle tek porastom terorističkih napada od 2001. nadalje i pojavom paralelnih društava većinom muslimanskih zajednica koje dovode u pitanje funkcioniranje zapadnih demokracija. Kao posljedica progresističkih politika i propagiranja „tolerancije“ na štetu domicilne kulture, multikulturalizam se nije pokazao dobrim rješenjem no uz visoke stope imigracije koje traju posljednja dva desetljeća vlade na Zapadu više gotovo da nemaju ideju kako vratiti duh u bocu. Naime, pokazalo se da kada se jednom otvore vrata kroz tzv. radne migracije i davanje radnih dozvola strancima, migracije se više ne mogu zaustaviti i one progresivno rastu. Klasičan je primjer Njemačka koja je radnom migracijom od 1960-ih kada je imala zanemariv broj stranaca, došla kroz nekoliko desetljeća do toga da je danas svaki četvrti Nijemac porijeklom stranac iako su radne migracije s početkom ekonomske krize od 1973. bile zaustavljene. U većini zapadnonjemačkih gradova, većinu djece čine djeca migrantskog porijekla. Sve vlade do 2000. imale su sličan pogled prema migracijama, a najrestriktivnije su ipak bile stranke CSU i CDU sve do dolaska kancelarke Merkel na vlast koja je migracije povezala s ekonomskim razlozima te tako 2007. liberalizirala politiku građanstva i omogućila lakše dobivanje državljanstva za strance. Svoditi migracije na ekonomski rast jer se „bez stranih radnika ne može“ kako bi se pomoglo poslodavcima ili „demografski pomoglo“ zemlji, jest floskula koja smanjuje nadnice domaćoj radnoj snagi, a dugoročno šteti nacionalnim interesima. Tim sam više zabrinuta razinom broja stranih radnika u Hrvatskoj koji premašuje brojku od 100,000 što Hrvatsku čini zemljom pri vrhu u EU-u po broju stranih radnika po glavi stanovnika. Nitko ne postavlja pitanje zašto je to tako i zašto primjerice uvozimo Nepalce, Indijce, Filipince, ili tzv. izbjeglice, koji s Hrvatskom nemaju ništa zajedničko, a u isto vrijeme država ne koristi mjere kako bi poslodavce natjerala da zapošljavaju Hrvate i dostojanstveno se odnose prema svojim radnicima. Dapače, i u ovome segmentu može se vidjeti koliko nitko ne brine o hrvatskim interesima.