fotografija: Izvor: https://wlrn.org
U afganistanskim planinama zube je polomio Britanski imperij, talibani su razbili vojsku Sovjetskog Saveza, a sada se podvijenog repa povlače i Sjedinjene Američke Države.
Kada sam upisala studij novinarstva u Moskvi na godini sam imala dvoje kolega iz Afganistana. Ona je bila prelijepa kćer podpredsjednika države, on vođa opozicije kojeg progoni službeni Kabul. Često nam je pričao u situaciji tamo, ratu i zločinima koje je nad stanovništvom počinila vojska. Ona bi sjedila šutke, a niz obraze su joj tekle suze. Kad bi odlazili doma s faksa on bi je uvijek ispratio do ceste, sačekao da bijela Volga dođe po nju, otvorio joj vrata i zatvorio ih za njom. I otišao pješke u metro. Jednom sam ga pitala kako se odnosi prema odlasku sovjetske armije iz Afganistana, odgovorio je kako je istovremeno sretan i zabrinut. „Sretan sam jer je okupator otišao, a zabrinut sam jer se stanje stalno pogoršava, mi se ne znamo dogovarati i surađivati, samo međusobno ubijati“. U jesen 1991. odlučio je vratiti se u Kabul jer ne bi sebi mogao oprostiti da se ne uključi u izgradnju države za sve Afganistance. Otišla je uskoro i ona. Nikad ih više nisam vidjela.
Kao i cijeli tadašnji Sovjetski Savez gledala sam 15. veljače 1989. u prijenosu u živo završetak povlačenja sovjetske vojske iz Afganistana. Posljednji ga je, preko Mosta prijateljstva nad rijekom Amu-Darja na granici s današnjim Uzbekistanom, na kraju vojne kolone napustio general Boris Gromov. Ukupno se u devet mjeseci od potpisivanja Ženevskog sporazuma između Afganistana i Pakistana preko granice povuklo 100.300 sovjetskih vojnika i časnika. Taj je sporazum omogućio SSSR-u da iz Afganistana otiđe barem donekle čistog obraza.
Ljudi su bili presretni da je 10-godišnja tragična avantura konačno završila. Sigurna sam da ih se većina u tom trenutku nije sjećala zašto je Politbiro CK KPSS odobrio u prosincu 1979. njen početak. Leonid Brežnjev je tada pao na cca 20-ti zahtjev za intervencijom afganistanskih socijalista, koji su godinu ranije, nakon Travanjske revolucije, zavladali susjednom državom. Više ga nije mogao odgovoriti ni jedini glas razuma u Politbirou, bivši premijer Andrej Kosigin, koji je bio kategorički protiv pozivajući se na loše pouke iz tzv. Velike igre, odnosno sukoba između Ruskog Carstva i Britanske imperije u Centralnoj Aziji i Afganistanu u 19. stoljeću koji je rezultirao sa dva rata s katastrofalnim gubitcima po Engleze. Sovjetska javnost vrlo je brzo prestala podržavati „pomoć bratskom prijateljskom afganistanskom narodu“ u borbi sa dušmanima, tj. mudžahedinima. Ona je stajala života ukupno 15.031 sovjetskog vojnika, policajaca i obavještajaca, a gotovo 54 tisuće ih je teško ranjeno i 415 tisuća je oboljelo, čak četvrtina od infekcijskog hepatitisa. Koliko je financijski koštao Sovjetski Savez Afgan (kako se u narodu kratko nazivala ta vojna intervencija) nikada nije obznanjeno, procjene govore o 150-200 milijardi dolara, a sasvim ga je sigurno na kraju i on stajao postojanja.
Vladimir Putin ne jednom je Georgeu W. Bushu govorio o gorkim sovjetskim iskustvima prije i nakon što je krajem 2001. donio odluku o američkoj intervenciji u Afganistanu i kasnije o razmještanju tamo svojih vojnika. No i on je zanemario tragične lekcije iz povijesti. U subotu je u Dohi potpisan sporazum koji će omogućiti i SAD-u da iz najdužeg rata u svojoj povijesti izađe barem donekle čistog obraza. Više od 18 godina rata (koji je odnio živote oko 2.500 američkih vojnika) protiv terorizma, najprije protiv al-Qaede, koju su upravo SAD stvorile tijekom Afgana za borbu s omraženim Sovjetskim Savezom, poslije i do danas protiv Talibana. Onih istih Talibana s kojima je upravo potpisan mirovni sporazum kojeg su u Washingtonu već nazvali poslom stoljeća, a ne izdajom afganistanskog naroda tvrdeći prvih 14 godina svoje intervencije da za njegovu dobrobit provode operaciju Trajna sloboda, a posljednje četiri godine – Straža slobode. Onih istih Talibana koji su u gotovo 30 godina djelovanja izravno i neizravno skrivili smrt preko dva milijuna Afganistanaca. Onih istih Talibana koji su odlukom američkog Senata iz 2003. proglašeni terorističkom organizacijom. I koju nitko u međuvremenu nije ukinuo. Kakvo licemjerje!
Kraj ove afganistanske avanture najvjerojatnije će biti isti kao i prethodne. U idućih 14 mjeseci američka će vojska u potpunosti napustiti zemlju. S njom sigurno i snage NATO-a koje se u sporazumu iz Dohe ni ne spominju. Talibani će osvojiti vlast, teško da će predsjednik Ashraf Ghani Ahmadzai sa slabom vojskom izdržati na vlasti još tri godine kao Najibulah Ahmadzai nakon sovjetskog povlačenja. Situacija u regiji će se zakomplicirati, posebno za sjeverne afganistanske susjede, Uzbekistan i Tadžikistan. Samim time i za Rusiju čije snage prema Sporazumu o kolektivnoj sigurnosti također osiguravaju njihove južne granice, a ni Kini neće biti svejedno. Možda upravo zbog takve projekcije budućnosti u regiji Ameri mirno odlaze. Jedino se možemo nadati da će ovaj put svijet konačno naučiti barem jednu važnu lekciju – rat u Afganistanu nemoguće je dobiti.