Je li izbjegavanje termina “ilegalni migrant” u mainstream medijima, u govoru institucija ili nevladinih organizacija samo politička korektnost ili svjesno iskrivljivanje stanja stvari?

Još od početka migrantske krize – 16.09.2015. i velike navale na tada slabo zaštićene Hrvatske granice, a na čiju propusnost i nepripremljenost je neposredno prije same navale upozoravao upravo naš glavni urednik Robert Valdec kao tada slobodni novinar ili kao se to danas modernije kaže „freelancer“ – tada, kao i sada smatrali su da pretjeruje, da izmišlja stanje i da privlači pozornost na sebe.

Proročanski, poput paradigme autora „Simpsona“ u većini slučajeva bio je i više nego u pravu, međutim ova zemlja naučila je učiti na svojim greškama umjesto na tuđim.

Migrantska kriza sada traje gotovo 5 godina (2015-2020)  i čini se da zbog novonastalih globalno-političkih, ali i strateških događaja, migrantska kriza ulazi u novu fazu, a koja bi mogla biti intenzivnija od dosadašnjih i koja neće samo tako proći.

Ušli smo duboko u 5. godinu trajanja migrantske krize, primijetivši da mnogo ljudi uopće ne zna razlikovati neke osnovne pojmove koji se učestalo ponavljaju i vežu za migratsku krizu – pa čak i neki predstavnici institucija, kako vladinih tako i nevladinih organizacija da li zbog neznanja ili svjesno, koriste se potpuno krivom terminologijom. Na komentarima na naše tekstove često čujemo i pojam „i mi smo nekada bili izbjeglice“ ….

Ovdje stavljamo točku zarez i idemo u raščlambu pojmova koji se vežu uz migrantsku krizu, a nastojat ćemo ih pojasniti primjerom ekonomskih i ratnih zbivanja u vlastitoj zemlji u proteklim burnim razdobljima na ovim prostorima,

PROGNANIK

Ako primjenjujemo doslovnu terminologiju, riječ prognanik odnosio bi se na osobe koje su  zbog rata, u trenutku okupacije njihova mjesta boravka, stanovanja – življenja i odrastanja okupirale neprijateljske snage, te su pod takvim okolnostima – a da bi spasili živu glavu morali na bilo kakav način prisilno otići u susjedne gradove, županije ili države kako bi sebe i svoju obitelj smjestili na sigurno – prognanik je osoba koja je izravnom životnom ugrozom od strane okupatora ili terorizma morao htio ne htio napustiti svoj dom, svoje mjesto kako bi spasio vlastiti život.

Za primjer možemo naravno upotrijebiti Domovinski rat – gdje su tisuće i tisuće ljudi silom i okupacijom prognane iz svojih domova, a odnosi se na kompletnu populaciju hrvatskih građana iz tada okupiranih područja poput Vukovara, Škabrnje, Benkovca, Obrovca, Kijeva, Slunja, Okučana, Marinaca, Novigrada, Korenice, Plitvica, Gračaca, Lovinca i sve u okruženju ovih lokacija.

Ti ljudi nisu imali izbor – atmosfera u okupatorskim redovima je bila potpuno jasna svima i medijima i javnosti i međunarodnoj zajednici i činjenica je bila da su njihovi životi iako su civili, žene i djeca bili izravno ugroženi.

Ovaj pojam možemo  primijeniti i na prognanike i izbjeglice iz Sirije 2015 koji su uistinu zbog ratnih razaranja i ozbiljne ugroze za njih i članove njihovih obitelji  morali napustiti svoje gradove poput Damaska i Alepa, i otputovati na sigurno dok je trajao napad i okupacija od strane ISIL-a.

IZBJEGLICA

U Hrvatskoj su se prognanici i izbjeglice odvojeno kategorizirali prvenstveno zbog određenih socijalnih prava, tako da je za vrijeme rata izbjeglica bila osoba koja je prije nego li je njihovo mjesto prebivališta bilo zahvaćeno vihorom rata, odnosno prije same okupacije, a pod utjecajem propagande, straha ili drugih čimbenika (raznih individualnih pritisaka i sl.) ili čistim logičkim zaključivanjem da će njihov život i sigurnost biti ugroženi ako ostanu u mjestu prebivališta – izbjeglice iseljavaju u sigurnija područja izvan njihova prebivališta – najčešće se odnosilo na osobe koje su puno prije kulminacije ratnog sukoba na određenom području privremeno odselile prvenstveno jer su u tom trenutku imali rodbinu ili prijatelje na udaljenim mjestima gdje su se mogli privremeno smjestiti do prestanka izravne opasnosti.

Ova kategorija ratom ugroženih osoba u dosta poznatih slučajeva se i zloupotrebljavala – pa su je nelegalno iskorištavali vojno sposobni muškarci i pod izlikom generalne ugroze u RH iseljavali su u inozemstvo – a na obraz i čast kojih je nastala elitna, u narodu od milja nazvana „Minken bojna“ koja je bila rasadnik vrsnih poduzetnika i političara u 21. stoljeću. Staž u „Minken Bojni“ se na kraju ispostavio kao staž s najboljim beneficijama i najmanjom ugrozom – ali o elitnoj postrojbi „Minken bojna“ pisat ćemo u drugom tesktu. Ista ta Minken bojna ostala je i dan danas omražena među populacijom koja nije iskoristila sistem „prijevare“ prema zemlji primateljici – već su svoja prognanička i izbjeglička prava koristili onako kako je to bilo i predviđeno – što međunarodnim pravom, što sukladno lokalnom pravu.

STATUSI PROGNANIKA I IZBJEGLICA U DOMOVINSKOM RATU

I prognanici i izbjeglice imali su određena prava unutar RH kao i susjednim zemljama koje su nakon relativno kratkog vremena otvorile svoja vrata i uistinu primile prognanike i izbjeglice kako iz RH tako i iz susjedne BIH. Osobe sa reguliranim statusom prognanika ili izbjeglice ( za takvu regulaciju svi pripadnici ovih skupina lako se mogu prisjetiti da to nije bilo jednostavno za ostvariti u birokratskom smislu ), imali su prava na smještaj, na topli obrok u pučkim kuhinjama čiji broj se povećao ( hrana npr. U Zagrebu je bila uistinu kvalitetna i obilna –  govorim iz prve ruke op.a), na zdravstvenu skrb, mogućnost privremenog zapošljavanja u stranoj zemlji ili trajnog zapošljavanja u matičnoj zemlji. U to vrijeme postojale su tri glavne međunarodne organizacije koje su više ili manje sudjelovale u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica UNHCR, Crveni križ ( Red Cross) i Caritas.

Krajem 1992-1993. godine hrvatsku je zahvatio i val prognanika i izbjeglica iz ratom zahvaćene BIH, gdje smo kao zemlja zbrinuli i ugostili uistinu veliki brojprognanika iz BIH koji su morali napustiti svoje domove i osigurali im iste ove uvjete, iako smo i sami bili zahvaćeni ratom. Mala zemlja poput Hrvatske iznijela je i teret rata i teret velikog broja prognanika prvenstveno na leđima angažiranog pojedinca.

Pojam „AZIL“

Azil je institut, definiran Ženevskom konvencijom, a na njega pravo imaju IZBJEGLICE – dakle osobe koje su napustile svoje domove zbog aktualnog ratnog zbivanja ili neke druge ozbiljne i trajne ugroze za njihov život  u mjestu njihova stanovanja.

Povući ćemo paralelu s nama poznatijom situacijom – 1991-1995. godine – Zagreb je poslužio kao utočište mnogim  prognanicima i izbjeglicama, kako domaćima tako i onima iz Bosne i Hercegovine – iako je i sam u nekoliko navrata bio pod napadom što zrakoplovima, što dalekodometnim raketama, ali nije bio u izravnoj ugrozi od moguće okupacije – u pravilu niti jedan zagrepčan u to vrijeme nije mogao otići u Sloveniju i zatražiti Azil jer se smatra izbjeglicom iz ratom zahvaćenog mjesta – jer ga jednostavno legalno ne bi mogao ostvariti.

Razlikujemo AZIL i politički AZIL. Azil kao riječ generalno se odnosi na osobe koje traže utočište pred progonom, neprilikom, bolešću ili starošću – i često ga imamo prilike vidjeti kao konkretan objekt kojeg vodi određena institucija ili nevladina organizacija ili tijelo s javnim ovlastima,  poput skloništa za nezbrinutu djecu, beskućnike i druge ugrožene skupine.

Pojam „Politički AZIL“

Ovaj tip Azila se odvojeno kategorizira i odnosi se na osobe koje zahtjev podnose na teritoriju druge zemlje, a  koje su zbog svoje rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili određenog političkog mišljenja proganjani u vlastitom mjestu ili vlastitoj zemlji.

Znači oni osobno – imenom i prezimenom. Opasnost se odnosi na konkretnu osobu i ona mora biti objašnjiva i opisiva. Status političkog azilanta ne može dobiti npr. 1991. izbjeglica iz Virovitice ili Karlobaga, jer je Vojislav Šešelj u medijima izjavio da će granica velike srbije biti na pravcu Virovitica-Karlovac-Karlobag. Takva prijetnja okupacijom je bila generalna i nije se odnosila na konkretnog pojedinca imenom i prezimenom.

U konkretnom primjeru – npr. Hrvatska emigracija neposredno nakon II. Svjetskog rata – potom Hrvatski emigranti za vrijeme Hrvatskog proljeća bili su pojedinačno i ciljano mete političkog progona tadašnjeg političkog sustava, imenom i prezimenom, prvenstveno zbog razlika u političkim stavovima – a gdje je tadašnji politički sustav kroz  jugoslavensku „Upravu državne bezbednosti „ (kasnije Služba državne bezbednosti) ili popularno UDBA gotovo na dnevnoj bazi po nalogu političkog režima likvidirao neistomišljenike i aktiviste.

U daljnjem tekstu definirati ćemo pojmove „Migrant“, „Ilegalni migrant“, „Ekonomski migrant“ i u čemu su važne i bitne razlike.

MIGRANT / MIGRACIJA

Migracije su generalno sva kretanja stanovništva iz jednog mjesta u drugo, iz sela u selo, iz grada u grad ili iz države u državu s ciljem da se na novoj lokaciji privremeno ili trajno nastani i/ili zaposli.

EKONOMSKI MIGRANT (LEGALNI)

Puno truda, veliki rizik, iznimna odricanja, troškovi i žrtvovanje s neizvjesnom budućnosti….

Paušalni termin koji se odnosi na osobe koje su iz ekonomskih razloga motivirane na promjenu sredine u kojoj žive. Kod nas u najnovije vrijeme najčešća pojava i može se primijeniti na sve naše iseljene mlade koji su otišli „trbuhom za kruhom“ u druge gradove i druge države, pa i kontinente.

Iako se pojam migracije i ekonomske migracije odnosi i na mikroregijsku migracije u drugi grad unutar vlastite države, više nas interesiraju okolnosti u kojima  osobe mijenjaju prebivalište iz npr. Hrvatske na Novi Zeland.

Na primjeru mojih prijatelja – koji su zbog neperspektivnosti gospodarstva i socijalne politike u RH i nemogućnosti dosezanja razine primanja za pristojan i dostojanstven život, bez obzira na njihov trud zalaganje i ulaganje u sebe – odlučili su pokušati preseliti na Novi Zeland – točnije Auckland.

Da bi to ostvarili morali su proći mukotrpan birokratski i edukacijski proces – npr. Dugotrajni tečajevi engleskog jezika (preko 6 mjeseci) nakon čega su obavljali polaganje ispita iz poznavanja engleskog jezika, na kojem je jedan od njih dvoje prvi puta i pao na ispitu – pa je ponovno morao na tečaj, da bi iz drugog pokušaja uspio zadovoljiti strogi kriterij Novozelandske vlade. Ispoštovali su to pravilo, potom su rasprodali sve što su mogli, kako bi osigurali financijska sredstva za putovanje i boravak, kako bi podmirili troškove vize, te ispoštovali apsolutno sve odredbe zemlje primateljice kroz dugotrajan i frustrirajući proces.

Dakle – time su prvo pokazali ozbiljnost i poštovanje prema zemlji primateljici – ispoštivali sve Ustavne i zakonske odredbe – odnosno pravila „igre“, jedan od njih je čak morao tamo sa 30-tak + godina upisati fakultet engleskog jezika da bi u kategoriji studenta mogao privremeno boraviti na Novom Zelandu – i nakon dugih 6 godina, još uvijek nisu ostvarili potpuna prava za dobivanje državljanstva.

Međutim ovo je jedan normalan, civiliziran i jedini legalni način kako migrirati – da li zbog ekonomskih ili avanturističkih razloga – nije ni bitno u pravnom smislu – bitno je da se ispoštuju pravila zemlje primateljice bez iznimke – ostvariti prava na privremeni ili trajni boravak, zaposliti se i dalje raditi na vlastitom razvoju i blagostanju, pritom poštujući lokalne običaje, kulturu i zakone.

Isti princip možemo primijeniti i na Hrvatske ili BIH građane na privremenom radu u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Belgiji ili nekoj drugoj zemlji koja pruža bolje uvjete zarade i života. Ako npr. Obratite pozornost, primjetit ćete tjedne migracije na potezu od Bregane do recimo graničnog prijelaza Maljevac – gdje možete petkom navečer vidjeti tisuće automobila slovenskih, njemačkih ili austrijskih tablica kako putuju za Bosnu i Hercegovinu, i potom u nedjelju navečer iste te u kolonama kako putuju natrag na zapad kako bi u ponedjeljak mogli biti na svojim radnim mjestima.

Svi oni, u te zemlje su privremeno emigrirali – neki će se pokušati i trajno nastaniti i znaju kako je to kompleksan proces. Ali isto tako svima njima netko je dao dozvolu da žive i rade – zemlja primateljica je tražila da zadovolje određene kriterije, da steknu nekada popularnu „zelenu kartu“ ili nekada „garantno pismo“, danas poziv od poslodavca koji ispunjava kvote stranih zaposlenika. Ali su svi do jednog zadovoljili taj kriterij – čak i oni na krajnjem sjeveru Europe, Belgija, Švedska, Norveška, Irska i prošli su taj dugotrajan proces provjere – prilagali su potvrde o nekažnjavanju i slično.

ILEGALNI MIGRANT

Ilegalnim migrantom smatra se osoba koja bez da ispuni bilo kakav kriterij zemlje primateljice, ilegalnim putem, mimo propisane procedure zemlje primateljice, ne poštujući apsolutno nikakvu autonomnost i neovisnost zemlje primateljice ILEGALNO prelazi državnu granicu, da li mimo propisanog graničnog prijelaza ili korištenjem lažne dokumentacije ( u pravilu bez ikakvih osobnih isprava), potom dolaskom u zemlju u koju je naumio doći – u većini slučajeva se lažno predstavi (u RH je situacija takva da se većina ilegalnih imigranata deklarira kao osoba rođena 01.01.2000. iz Sirije) i potom viknu „Azil“.

Dakle u novijoj situaciji – ilegalni migranti, da li iz bliskoistočnih zemalja ili  Indije, Maroka, Egipta, Obale bjelokosti učestalo pokušavaju nadmudriti Hrvatsku policiju misleći da naši policajci nisu upućeni u situaciju u Siriji, navodeći ovakve lažne podatke. Međutim, što vlastitim istraživanjima, što kroz interne edukacije, naša policija je dobro upoznata sa situacijom u njihovim matičnim zemljama i shodno pokušajima zlouporaba humanitarnog instituta traženja Azila, kao i zlouporabe nevolje stvarnih sirijskih izbjeglica itekako inteligentno primjenjuje sve alate za provjere statusa konkretne osobe u matičnoj zemlji.

Koje opasnosti nose ilegalni migranti. Osobe koje ulaze u državu, čijim osobnim podacima ne raspolažemo i gotovo je nemoguće provjeriti konkretan status te osobe u matičnoj državi mogu biti motivirane za ilegalni prelazak iz različitih razloga. U RH imate brojne useljeničke obitelji iz bliskoistočnih zemalja, koje su redovnim putem ostvarile sva prava boravka i rada na teritoriju RH, i osobno poznajem obitelji iz Sirije, Afganistana i Iraka koji su ispoštivali proceduru, naučili Hrvatski jezik, ispoštivali lokalne običaje – nisu nametali svoje – i danas uživaju državljanstvo RH kao punopravni građani zemlje i EU.

Ako ne možeš ostvariti prava za dobivanje vize za RH npr. Zapreke su u pravilu slijedeće – ne možete dobiti potvrdu o ne-kažnjavanju, ne ispunjavate neke od uvjeta za ostvarivanje vize ili pravila ulaska u zemlju (Svrha boravka u zemlji), nemate dovoljno financijskih sredstava koji se podudaraju s vašom namjero – zahtjev za vizom je ispunjen nelogičnim i nerealnim podacima, za vama je u matičnoj zemlji ili nekoj od zemlji članica EU raspisana tjeralica zbog kaznenih djela i slično.

Rizici od nekontroliralnog ilegalnog ulaska u zemlju

Primjerice – znate li da ako putujete u neku nama egzotičnu zemlju, npr. U Etiopiju ili Ekvador (čijih ilegalnih imigranata vjerovali ili ne Hrvatska policija susreće u zemlji), postoje preporuke o obveznom cijepljenju protiv žute groznice ili malarije.

Odlazimo tamo i cijepimo se preventivno, prvo jer naš imunološki sustav ne poznaje domaće sorte virusa i bolesti. U obrnutoj situaciji osoba s takvim oblikom zaraze ulazi na teritorij zemlje, a da o tomu nemamo pojma.

Drugi razlog su kriminalne aktivnosti. Počevši od sitnih lopova i narkomana, pa do osoba koje su iz osobnih uvjerenja spremni napraviti ozbiljnu štetu diverzijom ili terorističkom aktivnošću, a da mi kao država nemamo pojma o tomu da se ta osoba uopće kod nas nalazi i kakve su joj namjere.

Treći razlog, možda razlog koji se najviše može odnositi na sadašnju situaciju je briga oko demografske strukture zemlje primateljice. Naime svaka zemlja pa tako i Hrvatska ima svoj Ustav, zakone, povijest i nekakvu planiranu budućnost.

Ako mala zemlja poput Hrvatske, Austrije, Grčke, Srbije, Mađarske, Bosne i Hercegovine dopusti nekontrolirano naseljavanje osoba iz drugih zemalja – npr. Po nekim izvorima Europski plan je da se na teritoriju bivših jugoslavenskih zemalja trajno nastani 2 milijuna imigranata – i neka za primjer kroz određeni period vremena u RH ostane 500.000 novih pridošlih stanovnika – kroz period od samo nekoliko godina ta brojka se povećava na milijun, dva ili čak 3. Postajete manjina u vlastitoj zemlji, ugrožavate nasljedstvo vlastite zemlje, običaje, kulturu, način života i društveni poredak. U periodu od 10-tak godina, nacionalni identitet zemlje poput Hrvatske može nestati u potpunosti.

Zbog ovih stvari svaka zemlja na planeti ima nekakav oblik kontrole broja izdanih viza ili dozvola za boravak, dobivanje državljanstva ili pravila kretanja po vlastitom teritoriju. Prvenstveno da zaštiti svoje građane.

Javnost mora shvatiti da sirijski izbjeglice iz 2015. godine – i današnji ilegalni migranti nemaju apsolutno nikakve niti pravne niti sudbinske veze jedni s drugima, već teške životne trenutke sirijskih građana zloupotrebljavaju pokušavajući se ubaciti u isti kolosjek.

Mislite li da nevladine organizacije, poput CMS-a, Are You Syrious?, No Name Kitchen i slične,  koje pod financijskim pokroviteljstvom određenih interesnih skupina nisu vrlo dobro upoznate s ovim terminima i njihovim značenjima? Mislite li da ne iskorištavaju neupućenost prosječnog čitatelja, pa umjesto da ilegalnog migranta“  tako i kategoriziraju, oni ga radi dobivanja suosjećanja javnosti kategoriziraju kao IZBJEGLICU pa se naš narod, bez da provjeri što je posrijedi, uspoređuje s nevoljom koju smo i sami doživjeli u Domovinskom ratu.

Kada govorimo o ovim organizacijama, ne mislimo na pojedince volontere koji uistinu iz dobre i plemenite namjere na terenu i medicinski i socijalno pomažu ilegalnim migrantima – onako ljudski i čovječno bez prikrivenog motiva – već govorimo o tim organizacijama kao sustavima koji imaju drugu svrhu i pod utjecajem su različitih interesnih skupina i službi.

Zašto to rade? – Zato jer žive od ovakvih situacija. Zato jer razvlačenjem pojmova do krajnjih granica uvjeravaju sve izvore financiranja da im je potrebna dodatna financijska injekcija da bi se bavili migrantskim problemom, pritom mudro i odlučno izbjegavaju termin „ILEGALAN“ – nezakonit, nasilan i protiv pozitivnih propisa zemlje primateljice.

Unatoč vjerojatno negativnoj reakciji određenog dijela zainteresirane javnosti, kako je ovaj tekst nacistički, nacionalistički, rasistički ili kakav god već – naglašavamo da mi koji se bavimo ilegalnim imigracijama nemamo apsolutno ništa protiv i jedne osobe koja uđe u RH na ispravan, legalan i propisan način, bez obzira otkuda dolazi – ne zbog političkog uvjerenja već zbog zdravog razuma.

Autor: N.P.