Analizirajući prezentaciju migrantske krize u mainstream medijima, kroz prizmu ‘nevladinih udruga’, te pojedinih vladajućih i oporbenih političkih grupacija u RH, neupućeni konzument tako filtriranih informacija često biva doveden u zabludu. Namjerno, jasno. Stvara se slika o ‘jadnim’ izbjeglicama koji spašavaju žive glave iz ratom zahvaćenih zemalja, te ‘zlim’ hrvatskim policajcima koji im silom priječe dolazak u Hrvatsku. Svi ti propagandisti redom se hrane od vaših i naših poreza! Od svake kapi mlijeka koju kupite djetetu, od svake kapi goriva koju nakapate u auto s kojim odlazite na posao, od svake kriške kruha koju pojedete…, djelić ode njima. Pa red je onda da se tim korisnicima našeg novca malo sustavnije pozabavimo. Ovo je samo uvodni tekst, no u pripremi je cijeli serijal o njima u kojem nam je namjera ogoliti svu bijedu tih, u suštini, otimača kruha našoj djeci, kreatora naše sadašnjosti i budućnosti, vrlih ‘humanih’ aktivista i ‘turboliberalnih’ medijskih neimara, ‘poštenih’ dužnosnika i sličnih.
Kasna jesen, 2019., granica BiH i Hrvatske.
‘Hrvatska policija je jako loša! Tuku nas, pljačkaju, otimaju nam mobitele i tjeraju natrag preko granice…’, svoju napamet naučenu pjesmicu ponavljao mi je jedan Afganistanac s kojim sam razgovarao u kampu kod Bihaća prije nekoliko mjeseci. Kazao je kako je već devet puta pokušao preći u Hrvatsku iz BiH i svih devet puta su ga ‘zli hrvatski policajci’ presreli.
‘I baš svaki put su te prebili?’, pitam ga s brižnim izrazom lica… On tužno potvrđuje.
‘I svaki su te put opljačkali? Baš sve su ti oteli?’.
‘Da, sve, I mobitel mi čekićem razbili i bacili’, suznih očiju odgovara prebirući istovremeno po novom ‘Iphone X’.
‘Strašno. Pa kako mogu biti tako okrutni? Nego, hoćeš li sada odustati?’, zanima me.
‘Ne, idem opet! Sad smo našli dobrog vodiča. Skup je, ali dobar!, samouvjeren je.
‘Nego, daj mi odaj tajnu’, interesiram se:
‘Devet puta su te prebili, opljačkali, oteli ti mobitel…, ti ideš ponovo… Objasni mi, naime kad te interventna policija RH prebije jednom, obično završiš u bolnici. A tek devet puta… Ako su ti oteli sav novac i mobitel prvi put, ti si krenuo opet s novim mobitelom, zdrav i pokretan i džepova punih novca, drugi put. Pa opet naletio. Ubili boga u tebi, opljačkali te i potjerali natrag. No ti si se oporavio brzo, slučajno u šumi pronašao novi mobitel i nečiji novčanik pun novca, pa odlučio krenuti opet… I tako devet puta? Stvarno imaš sreće, a i otporan si…’.
Tek mu je onda do mozga došlo da možda ipak nisam kao većina novinara koji lešinare po kampovima tragajući za takvim pričama kojima ih hrane migranti nakon što prođu obuku aktivista ‘nevladinih udruga’. Pa je na brzinu tutnuo svoj novi smartphone u džep i psujući vjerojatno nešto na svom urdu jeziku otišao.
Proljeće 2018. godine, Lovestadt, Švedska
‘Zapravo, nimalo ne krivim njih. Mladi Somalijac koji ostane kod kuće u onoj svojoj vukojebini, bez hrane, novca, perspektive, obrazovanja, zdravstvene zaštite…, umjesto da dođe tu u Švedsku i dobije sve, budala je. Pa i ja bih da sam na njegovom mjestu’, rekao mi je jedne večeri Hans, moj švedski prijatelj, dok smo na terasi njegovog doma u Lovestadtu, mjestašcu kod Malmoa, filozofirali o migracijama.
‘Kriva je ova pokvarena liberalna vlast koja potiče njihov dolazak, otima nama ubijajući nas porezima i daje njima koji nisu došli ovdje raditi i integrirati se. Oni su došli ovdje da bi mi radili za njih i da bi oni integrirali nas. A vlasti to sa zadovoljstvom gledaju jer to su njihovi novi glasači. Ako i kažeš nešto javno protiv, proglase te nacistom i završiš na sudu. Često i u zatvoru!’.
Hans, pred mirovinom, skupa se sa suprugom Ewom, preselio iz većeg grada u provinciju frustriran sve većom nesigurnošću na gradskim ulicama. Misleći kako će tu, daleko od gradske vreve, moći nastaviti živjeti tradicionalnim skandinavskim načinom života. Sve dok preko puta njegovog novog doma općinske vlasti nisu naprosto ‘komunalnu zgradu’ dale u koncesiju nekoj religijskoj, vahabitskoj organizaciji koja ju je namijenila preurediti u Dom za odgoj mladih doseljenika ‘problematičnog ponašanja’.
Dok smo Hans i ja pušili na terasi i brusili politiku, žene su u kući raspravljale o puno praktičnijim temama. Susjeda koja je došla u goste sa 14-godišnjom kćerkom rasplakala se pričajući kako je i ona s djetetom ‘izbjegla’ iz velikog grada ovdje u provinciju iz istih razloga.
‘Nisam se malu više usuđivala puštati samu u školu, s prijateljicama u park. Mladi i ne tako mladi doseljenici napadaju djevojčice bez ikakvog srama. Policija im ne može ništa. A ako tko i prijavi napad, slijede mučna policijska obrada i, što je još gore, javna osuda raznih udruga, ponajprije feminističkih. Zamislite! Organizacije koje su osnovane da se zalažu za prava žena napadaju javno svaku Šveđanku ukoliko prijavi policiji napadače ili, ne daj Bože, javno progovori o tome da je napadnuta ili silovana od imigranata. Odmah ju proglašavaju nacistom, ksenofobom… Sve je potpuno poludjelo’, tužno je pričala dok je kći šutke sjedila kraj nje. Djevojčica kratke crne kose, spuštenog pogleda.
‘Morala sam ju ošišati na kraće i plavu joj kosu obojati u tamno jer je tako ipak manja vjerojatnost da će je napasti. Naime, posebno su ‘napaljeni’ na plavuše’, objasnila je dodavši kako razmišlja i da nabavi djetetu još i tamne leće kako bi sakrila i nebesko plave, tužne oči. Koje također uzbuđuju mlade novopridošle ‘Šveđane’.
‘Kroz koji mjesec se vidimo kod tebe u Hrvatskoj, idemo opet u potragu za novom lokacijom’, kaže Hans. Naime, već treći put kreće u obilazak Srednje Europe, tražeći pogodno mjesto gdje želi započeti novi život. Odnosno, proživjeti ostatak života u miru. Hrvatska mu je otpala s popisa, obišli su i Poljsku, Češku, te posebno, Mađarsku gdje će se, najvjerojatnije skrasiti. Za sljedeće putovanje planira obići Balaton, već ima poduži popis nekretnina na prodaju, a posebno na dijelovima gdje su se neki Šveđani već naselili. Premda je točne podatke teško ‘iskopati’, samo 2018. godine iz Švedske je iselilo 50-ak tisuća Šveđana. Istovremeno, u njihovu je domovinu uselilo tri puta više novopridošlih stanovnika. Mahom iz Afrike, Bliskog istoka, Azije…
‘Švedska je, nažalost, gotova. Ja se nadam da ćemo se skrasiti negdje u Mađarskoj, tamo je još uvijek zdravo ozračje zahvaljujući Viktoru Orbanu. Razmišljali smo i o Hrvatskoj – prekrasna vam je zemlja, jedna od najljepših koje smo obišli. Ali, bojim se, stari moj, da će i kod vas uskoro biti kao i ovdje.
Hrvatska, 2020. godine
‘Nevladine udruge’ u Republici Hrvatskoj, koje obilato parazitiraju na državnom proračunu RH otimajući novac hrvatskoj sirotinji, posebno su kivne na Hrvatsku policiju koja, naprosto, radi svoj posao – čuva državnu granicu RH. Granicu za koju su ne tako davno ginuli mladi ljudi. I čiji je ilegalni prelazak Kazneno djelo.
‘Nevladine udruge’ koje financira hrvatska, ali i vlade drugih država, razne zaklade među kojima prednjače Soroseve, sustavno, (zlo)namjerno i najčešće lažno optužuju policiju RH. U tome ih podstiču i oporbeni, ali i neki vladajući političari, mnogi od njih školovani na istim NVO tečajevima.
Policajci na terenu, za dnevnice u iznosu manjem od cijene toplog obroka u saborskoj menzi i s paketićem u kojem je par konzervi kojima je odavno prošao rok trajanja, danju, noću, po žezi i snijegu, kiši i suncu, rade savjesno svoj posao, no vrlo često nekima ‘puca film’ kada otvore mainstream novine, uključe TV programe, pa vide kako se vlastita država odnosi prema njima putem svojih ‘megafona’.
‘Vjeruj, da ne znam da nas obični, normalni ljudi podržavaju, vjeruju u nas, da ne volim ovu državu, odavno bih potražio drugi posao’, rekao mi je, ne jedan policajac s kojima se često susrećem na svojim lutanjima uz granicu.
Podatak koliko je policajaca otišlo iz MUP-a posljednjih par godina upravo zbog uvjeta rada koji se neadekvatno ne vrednuju je nepoznat, no činjenica je da MUP poziva umirovljenike da se aktiviraju govori sam za sebe.
Istovremeno, proračun raznih ‘nevladinih udruga’ svake je godine sve veći. A broj im raste iz dana u dan. I isti se ljudi vrte po većini njih, mnoge kriju na svojim web stranicama imena svojih ‘dužnosnika’, no jedno im je zajedničko – neobjašnjiva (naoko) želja da u Hrvatsku dovuku što je više moguće ilegalnih migranata, histerična mržnja prema hrvatskoj policiji i onima koji ne dijele njihovu strast prema osvajačima iz Pakistana, na primjer.
Kolovođa te grupacije, formalno je notorni CMS, odnosno, Centar za mirovne studije (što god to značilo).
Legalitet im daje čak i navodna ‘pučka’ pravobraniteljica mašući navodnim pismom navodno anonimnog, navodno, policajca koji, navodno, svjedoči o tome kako naša policija sustavno maltretira ‘jadne izbjeglice’. Ta ista ‘pravobraniteljica’ dobiva ogroman novac iz državnog proračuna, ima tajnicu, vozača, službeni mobitel, kompjutor, udiše besplatno i zrak. Nažalost.
Nova najezda koja nam se sprema biti će težak posao za našu policiju. Premijer i Vlada RH imaju ovlasti poslati na naše granice i vojsku, no vidjeti ćemo hoće li to učiniti. Možda sve ovisi i o tome kakve je direktive premijer Plenković dobio od sina Georga Sorosa, mlađahnog hiperbogatog playboya koji se voli zabavljati sa svojim tamnoputim ljubavnicima, a u predasima igra ulogu filantropa, koji educira vlastodršce kako se nositi s demografskim problemima u njihovim državama, te kako su migracije pozitivna pojava.
Istovremeno, CMS na svojim mrežnim stranicama, bombardira neupućene svojom zlonamjernom, često lažnom propagandom istovremeno hraneći mainstream medije materijalima kojima ovi gade našu policiju. U to se dezinformiranje javnosti, naravno, revni tragači za ‘fake news’ poput notornih GONG-a, Faktografa i raznih drugih parazitskih udruga, ne miješaju:
Stoji u uvodu njihovog izvješća za 2019. godinu. I za izradu tog izvješća iz proračuna RH dobili su novac. Novac, posredno otet svakom građaninu ove zemlje.