Znate li tko je Satnik Žarko Manjkas – Crvenkapa? Pitanje – koje osim što je usmjereno prema mlađoj generaciji, toliko i prema onoj starijoj. Poglavito bi ovo pitanje mogli usmjeriti najčitanijim medijima u RH . Uspjeli smo pronaći samo dva mjesta u mainstream medijima gdje je u “B šlageru” vijest o pronalasku posmrtnih ostataka satnika Žarka Manjkasa Crvenkape bila vidljiva do prve pojave “važnije” tzv. celebrity osobe. Isto pitanje možemo postaviti i najgledanijim televizijskim kućama u RH, pa i solidnom dijelu sadašnjeg saziva Sabora!
Neki, koji su odrasli u braniteljskim obiteljima, vjerojatno su ponešto ipak čuli. Oni drugi, koje rat baš i nije pogodio, što zbog regije u kojoj su živjeli ili iz nekih drugih manje slučajnih razloga vjerojatno nisu.
Jesu li trebali čuti za satnika Žarka Manjkasa – Crvenkapu?
Svakako jesu, a u nastavku pročitajte zbog čega.
Zamislite danas svoje dijete u ranim dvadesetima, da vam dotrči s idejom da se ide pridružiti nekoj, u tom trenutku gotovo nepoznatoj postrojbi, kako bi otputovao u neki vama nepoznat grad, jer tamo netko nepoznat i vrlo naoružan napada njegovu zemlju? Prvo bi vas prošla jeza, pa bi učinili sve što bi bilo u vašoj moći da odgovorite tek sazrijelog dječaka od gotovo samoubilačke ideje – ideje nastale na istinskoj, danas tako rijetkoj ljubavi prema Domovini.
Taj mladić – u svojim ranim dvadesetima, mladac kakve smo danas navikli viđati po modernim vikend okupljalištima gdje se najčešće ore neke čudne pjesme nekih čudnih bendova, zamijenio je i noćni život i činjenicu da su ga cure u kvartu obožavale s idejom da ide braniti svoju zemlju.
Suprotno od onih koji su bježali od nevolje, zaputio se put istočne slavonije.
Taj osjećaj – poznat je samo onome koji je zadužen da se suoči s nevoljom koja tjera sav normalan narod u zaklon i bijeg, u kojem se izmjenjuju strah, uzbuđenje, ponos i osobno preispitivanje. Taj osjećaj je najpoznatiji onima koji su nekada u ovoj zemlji bili sinonim za čast, ponos, žrtvu – vojnik, vatrogasac, policajac, liječnik i kojima se ova zemlja tada dičila – njima je ovaj osjećaj itekako poznat, upravo ove profesije danas često stigmatizirane, marginalizirane i potpuno ignorirane.
Nakon provedenih obuka u kampu kod Bosiljeva, koju su provodili pripadnici specijalne policije MUP-a RH i iskusniji pripadnici HOS-a, – pa prvih ratnih iskustava kod Barilovića (Mejaško Selo), vojarne Borongaj, vrlo brzo krajem rujna 1991. postrojba je bila duboko u boju na Sajmištu – na “isturenom” položaju između četničke mašinerije i samog grada Vukovara uz bok ZNG-u, MUP-u i drugim dragovoljačkim postrojbama.
Da bi se barem djelićem dočarala atmosfera odluke koju je donio Crvenkapa, na put se zaputio u manjoj postrojbi od svega 58 dragovoljaca u sklopu postrojbe Hrvatske Obrambene Snage ( za mlađe – poznatiji pod kraticom HOS). Otišao je nekamo daleko, u Slavoniju – u neko mjesto za koje možda prije predratnih zbivanja nikada nije niti čuo – s pedesetak nepoznatih ljudi i jednim prijateljem Stjepanom Duganom – gotovo da mogu replicirati misli tih momaka u vlastitoj glavi, ” kuda idem? Hoću li preživjeti? Gori li tamo nebo i zemlja? Ima li tenkova? S kim se borimo? Hoćemo li se boriti po danu ili noći? Kiši ili suncu? – možda sve prestane prije nego dođemo?” i još stotine pitanja na tom putovanju koje je moralo potrajati više sati. Da se takvi nemiri u glavi mogu vizualizirati današnjom modernom tehnologijom – vjerojatno od tijeka misli svakog pojedinog od njih ne bi bili u mogućnosti vidjeti ništa više oko sebe.
Iznimno izazovno je priču koja se odnosi na našeg glavnog protagonista ovog teksta satnika Žarka Manjkasa Crvenkape fokusirati samo na njega kada prikupljate podatke o povijesti postrojbe, prvenstveno njenim pojedincima, jer iskaču toliko nevjerojatne priče i sudbine ispunjene nevjerojatnom požrtvovnošću i čašću, jer vas svaki vama nepoznat dio i detalj toliko zaintrigira, da lako izgubite fokus i poželite napisati toliko jedinstvenih, potpuno odvojenih priča u istom trenutku.
Međutim, nastojat ćemo ostati usmjereni na Crvenkapu.
Dolaskom postrojbe na Sajmište – pravac koji gleda u smjeru Negoslavaca – nešto više od kilometra udaljenosti zračne linije od tada buduće masovne grobnice na Ovčari, prvi borbeni okršaji – tenkovski i avionski napadi, oklopna vozila – pješadija – udružena JNA i lokalni četnici – svakome koga je svih ovih godina zanimalo, barem djelomično poznata bitka.
One koje u ovih skoro 30 godina nisu zanimala zbivanja tih tjedana u Bogdanovcima i općenito na istočnom bojištu – nikada niti neće!
U cijelom tom kaosu koji za Crvenkapu traje sve do 10.11.1991. u Bogdanovcima, u kojima je odradio svoj prvi pogodak neprijateljskog tenka M-84, pucajući prvi put u životu potpuno samoinicijativno i bez prethodnog iskustva s ručnim bacačem i pritom motivirao svoje suborce da žešće “stisnu” – taman u trenutku kada su pogibelj, umor, neprestana borba i istrošenost uzeli svoj danak, kada im je motivacije za daljnji otpor uistinu trebalo – usput redajući pogotke u narednom periodu (ukupno 12 – čime je ušao u povijest među četvoricu najelitnijih u Domovinskom ratu koji su uništili više od 10 neprijateljskih tenkova u izravnoj bliskoj protuoklopnoj borbi, iako se o tome malo zna).
Crvenkapa se dragovoljno, među ostalim dragovoljcima javio svom nadređenom da će otići u Bogdanovce gdje naši trebaju hitno pojačanje i pomoć. Bitke su se vodile i dalje – i u trenutku kada je došlo vrijeme da se povuku, jer je daljnji otpor jednostavno bio nemoguć – sa svojim suborcima skupio je preostale civile i u tzv. “Štafeti smrti” o kojoj je snimljen i dokumentarni film istog naziva, postavio se na čelo kolone – prolazeći kroz minsko polje, aktivira dvije mine – od čijih eksplozija pogiba na mjestu uz još šestoricu suboraca.
Na čelu kolone – znajući da je vjerojatno teren miniran – stavlja se ponovno ispred civila i suboraca, misleći – ako i bude mina, da ne stradaju civili – pritom on i njegovi suborci na čelu te kolone smrtno stradavaju – ali pritom svih 30-tak civila, iako neki ranjeni preživljavaju.
Zamislite svaki taj korak – u neprijateljskom okruženju, umjesto da spašava živu glavu – on svjesno samog sebe uspori – korača kroz minsko polje u kojem ti se od svakog koraka nakostriješi svaka dlaka na tijelu – , postavljen s ekipom ispred svih ostalih, pritom misleći na to da spasi civile?! Zamislite taj mentalni sklop i mentalnu snagu, požrtvovnost i tu razinu ljubavi prema svojem narodu, suborcima i domovini?
Svatko zdravog razuma svjestan je – da je Crvenkapa išao spašavati samog sebe, vjerojatno bi i preživio, jer bi kompletan rizik bio puno manji.
Vjerojatno ne bi išao tim putem i tim načinom, ali je znao da iza sebe vodi 30-tak staraca i da oni nisu pokretni poput njega i suboraca.
Nažalost, Bog je odredio da toga dana od eksplozija mina poginu sedmorica pripadnika HOS-a uključujući i Crvenkapu, a u daljnjem proboju trojica preživjelih pripadnika HOS-a i jedan pripadnik ZNG-a koji je u proboj išao s njima teško stradavaju, ali nasreću prežive – kao i svi civili koje su izvlačili.
Nakon pogibije Žarka i ostatka mučenika iz opisanog događaja – zbog povlačenja pod pritiskom mnogobrojnijeg i opremljenijeg neprijatelja u potpunom nedostatku streljiva, suborci nisu uspijevali izvući tijela vojnika, svojih palih, kako bi ih dostojanstveno pokopali i omogućili im vječni mir, mjesto na kojem roditelji, rodbina i prijatelji mogu odati počast, zaplakati ili potiho porazgovarati kada ih duša zapeče, čekajući taj trenutak gotovo 30 godina.
Crvenkapa je ostao tamo gdje je stradao!
Napokon početkom 2020. godine – pronađeni su posmrtni ostaci Žarka Manjkasa Crvenkape, zajedno s još trojicom suboraca Stjepana Katića, Antuna Petričića i Marka Kneževića.
Vječni mir Crvenkapa je pronašao 29.2.2020. na mjesnom groblju u Brodskom Stupniku uz sve vojne počasti – uz ispraćaj obitelji, preživjelih suboraca, navijačkih skupina – ali bez ijedne kamere nacionalne televizije, sa kratkim priopćenjima u samo dva od desetke mainstream medija u zemlji, sa potpunom ignorancijom i zanemarivanjem njegove žrtve – a kakvu su podnijeli mnogi pojedinci diljem Hrvatske pri obrani ove nacije i ove zemlje.
Potpuno marginaliziran događaj, potpuno nebitna tema i potpuno nezainteresirani mediji!
N.P.