Srijeda, 22 rujna, 2021

Kako sam ‘pobijedio koronavirus’ u četiri dana i kako se s njim bore u Rusiji

Autor:

Kategorija:


Počelo je, prošlog tjedna, navečer. Na Veliku srijedu. Taman sam na portal postavio tekst-basnu s naslovnom fotografijom ovce koja nosi masku za zaštitu od virusa što je, smatrao sam, bila jasna aluzija na ‘mjere’, pa se spustio u kuhinju zgotoviti večeru.

‘Ne misliš li da pretjeruješ s tim svojim basnama u kojima tvoje životinje, između ostalog, ismijavaju zadani narativ o pandemiji, nužnosti cijepljenja, maskama, mjere…’, ozbiljno me upitala žena.

‘Pa ja samo prenosim dalje ono što mi one kažu. Osobno, znaš da poštujem sve mjere, imam u svakom džepu po masku, socijalno se distanciram oduvijek. Kad vidim Alemku Markotić na fotografiji, stavljam masku i stojim mirno. O Božinoviču i Capaku da i ne pričam. A tek kad im vidim šefa, dobijem i simptome – skoči mi temperatura, i trčim u toalet…’, pokušao sam zvučati ozbiljno.

‘Ja se samo nadam da opet nisam pokupila tu, u Hrvatskoj, prokletu koronu, kao zadnji put. Nisam se zarazila u Kini, još dok je epidemija tamo bila na vrhuncu, nego u veljači, baš ovdje. No znati ćemo već prekosutra…’, prošaptala je više za sebe.

Ženica se niti u najžešćoj epidemiji i to na njenom izvorištu, prošlog proljeća u Kini, nije zarazila, no ove veljače korona ju je zakačila u Hrvatskoj

Žena se, naime, početkom veljače, počela žaliti na malaksalost, curenje iz nosa, kašalj… Odletjela je za Moskvu preko Istanbula upravo na dan kada su meni operirali koljeno, tako da se nismo stigli pošteno ni oprostiti. Dan kasnije, prema ruskim ‘mjerama’ po kojima svatko tko uđe u zemlju mora na PCR test, uredno se testirala. I test je bio pozitivan!

Uslijedila su dani patnje u samoizolaciji, no moskovska samoizolacija, ukoliko ste pozitivni i još pritom imate simptome, specifična je.

‘Kada sam, dan nakon testiranja, na mobitel dobila rezultat testa – pozitivna i uz njega obavijest da ne izlazim nikuda, ne kontaktiram ni sa kim te da čekam posjet liječnika, počela me loviti panika. Sve me je boljelo još jače, iz nosa je počelo obilnije curiti, osjećala sam se iscijeđeno, umorno… i preplašeno. Tih sat i pol do dolaska doktora provela sam u krevetu, konzultirajući doktore ‘Google’, ‘Yandex’ i ‘Yahoo’, koji su me samo još više gurali u beznađe. No ubrzo, liječnik je stigao. Prva stvar bila je – saturacija. Mjerenje razine kisika u krvi. Na prst ti natakne napravu i za par sekundi dobiva se rezultat. Kisika u krvi mora biti iznad 90%, meni je bio 96%, dakle, uredno. Ukoliko je ispod dozvoljene granice, odmah bi me odveli na drugu, obaveznu pretragu – CT pluća. Podrazumijeva se i da mi je izmjerena temperatura koja je bila granična. Stoga mi je ostavio dvije kutije lijeka “Areplivir“ i paracetamole za skidanje temperature, te pitao ima li mi tko donijeti hranu i ostale potrepštine. Kako je kći liječnica u Covid bolnici, nakon smjene mi je donijela neophodno i po preporuci liječnika, a i njenoj, antikoagulante, interferon…’, počela mi je prepričavati u detalje kako je izgledala njena ‘borba’ s koronom u Moskvi.

Lijek koji se kod nas ne priznaje, ženi je pomogao

‘Interferon? Pa taj lijek smo još sedamdesetih proizvodili ovdje u Zagrebu, u Imunološkom zavodu. No kakve on veze ima s koronavirusom? Doduše, dr. Srećko Sladovljev je još prošle godine govorio o tome, no eksperti iz Faktografa su ustvrdili kako on govori laži. A ako stručnjaci tog kalibra tako tvrde, onda se tu nema što više pitati…’, uskočio sam.

‘U Rusiji se Interferon standardno koristi u ranoj fazi, po otkrivanju prisutnosti koronavirusa, kao i Arepvilir. Imaš pakiranje i tu, dolje je u hladnjaku, za svaki slučaj. Ti vaši “eksperti“ su ili pokvareni lažljivci ili potpuni idioti. No to je vaš problem, vi ih plaćate. Uostalom, usporedi malo statistike, pa pošalji upit “ekspertima“ da ti prokomentiraju… No da ti ispričam do kraja kakav je postupak u Rusiji’, odmahnula je rukom na spomen eksperata “za sve“ iz Faktografa i nastavila:

‘Liječnik je otišao objasnivši kako će zvati dva puta dnevno, ujutro i navečer, a ako treba doći će opet. Još jednom je objasnio kako trebam redovito koristiti antivirusni lijek Alevilir, interferon, antikoagulante, a ako temperatura poraste i paracetamol, te ponovio da, ukoliko mi nema tko donijeti lijekove i hranu, on može odmah poslati obavijest socijalnoj službi čiji djelatnici dostavljaju potrebno ljudima koji su u samoizolaciji, a nemaju nikog svog da im pomogne. No to sam odbila, kći je tu da uskoči kad treba, a u Moskvi je sustav dostave u kuću doveden do te razine da možeš preko interneta naručiti čak i samo štrucu kruha, platiti online i za najviše 10 minuta dostavljač ti zvoni na vrata’, prepričavala je kako izgleda kućna karantena u Moskvi, a mene je sve jače trgalo u mišićima i kostima.

Interferon, kojeg su rusi nazvali viferon, a za koji ‘naši’ dušebrižnici tvrde da ne djeluje, standardni je lijek u proceduri…

‘Nedugo nakon što je liječnik otišao, nazvali su iz posebne službe, tzv. “Social monitoring“. Odmah su me pitali imam li smartphone jer ako nemam dostaviti će mi jedan na upotrebu, a ako imam da odmah preuzmem program tog “socijalnog praćenja“. Pomoću njega kontroliraju tvoju lokaciju, paze da slučajno ne prekršiš pravila samoizolacije. Naravno da ima mudrijaša koji, naprosto, ostave mobitel kod kuće i odu zarazni van, no najmanje četiri puta dnevno te nazovu i traže da snimiš selfie i pošalješ im. Imaš rok od sat vremena za to nakon poziva, a ne zovu od 22 sata navečer do 9 sati ujutro. Uz to, sam odrediš još dva sata tijekom dana, kada te moraju ostaviti na miru, za popodnevni odmor…’, prisjećala se detalja ne slutivši da mi je servirala ‘zicera’:

‘Aha! To su vaše ruske KGB-ovske metode. Diktatura! Tiranija! Totalni nadzor! Kontroliraju vas i u kući, drže kao u Gulagu. I kljukaju vas nečim za što eksperti Faktografa tvrde da je neučinkovito. Možda vam daju Novičok, a da to ne znate? A i kamo bi mogla otići? Ionako je lockdown.’, premda sam se osjećao sve lošije, naslađivao sam se, te začinio sve odama o našoj slobodi kretanja, govora, nezavisnim medijima… Ni sebi nisam zvučao uvjerljivo, ali morao sam čvrsto stajati na braniku naših europskih vrijednosti.

‘Kakav lockdown? Pa u Moskvi sve radi, lokali, restorani, diskoteke… I to danonoćno. Održavaju se koncerti, skupovi… A taj program “Social monitoring“ prestaje čim u sustav dođe informacija da si negativan na virus. Naprosto ga izbrišeš iz mobitela. Uostalom, slušaj: nekoliko dana je bilo gadno, temperatura je znala porasti, kašalj, curenje iz nosa, bolovi u leđima, ramenima…, no smirilo se sve. Nakon deset dana, bila je nedjelja, ubrzo nakon telefonske najave na vrata je zakucala medicinska sestra. Odjevena u onaj skafander, napravila mi je doma PCR test. I u ponedjeljak ujutro su me obavijestili da sam – negativna! Rečeno mi je da za svaki slučaj ostanem kod kuće još tri dana ili, ako ne želim, da odem kod svog liječnika po potvrdu da sam ozdravila. Naravno da sam odmah odjurila svom liječniku po potvrdu. No ja sam očito imala blaži oblik zaraze ili mi je imunitet dobar, a i na vrijeme sam krenula s terapijom Interferonom i Arepvilirom. Naime, neki moji znanci nisu tako jednostavno preboljeli. Neki su završili u bolnici, neki se još oporavljaju zbog oštećenja pluća. Nije se s tim za igrati, nije virus bezazlen nimalo.’, zaključila je dok je mene sve više boljelo, počelo me i probadati u prsima, a odmah sam odjurio i u zahod. Čim sam se vratio, počeo sam i kašljucati.

‘Nakon tjedan dana su me nazvali i pitali želim li biti donator krvi, budući da sada imam antitijela. Naime, oni iz krvi ljudi koji su preboljeli zarazu, a pristaju biti donatorima, odvajaju plazmu i od nje rade pripravke koje daju teško oboljelima. Pomaže, kaže kći, ali ne uvijek i svakome. To čak i simbolično nagrađuju s oko 500 kuna, u rubljama naravno, ali većina ljudi ne uzima tu novčanu nagradu… Sva sreća da sam tada otišla za Moskvu i tamo odležala zarazu. Zamisli da sam ostala – ti s imobiliziranom nogom dolje, na kauču, jaučeš od bolova, ja ti ne smijem blizu, ležim gore u sobi, sve me boli, nos curi… U istoj smo kući, nitko ne smije do nas, niti tebi niti meni nema tko čaj skuhati, a kamoli nešto drugo…Ovako smo istrpili, svatko na jednoj strani svijeta’, kazala je.

U kćerkinoj klinici, zadnjoj preostaloj COVID bolnici u 20-milijunskoj Moskvi, napravili su i zanimljivu fotomontažu

‘Da, vjerojatno bi se poubijali u prvih tjedan dana’, zaključio sam razgovor i ja, već zamišljajući takav, jezivi scenarij. Počelo me sve još jače boljeti.

Ujutro sam jedva ustao iz kreveta od bolova. A valjalo je dragoj odnijeti kofere do auta i odvesti ju u Zračnu luku. Na Veliki četvrtak odletjela je za Moskvu.

U ‘diktaturi’ statistike bolje izgledaju nego u našoj ‘EU- slobodi’. No možda su to uvalili ruski hakeri…

‘Sigurno sam se jučer preforsirao na fizioterapiji, zato me sve danas boli’, razmišljao sam vozeći se iz Zračne luke. Umjesto s utegom od dvije, tražio sam da mi stave teži, od tri i pol, umjesto deset ponavljanja vježbe, radio sam dvadeset, elektrostimulaciju sam trpio dok ju nisu stavili do maksimuma, sve u nastojanju da što prije normalno prohodam. A uz vježbe za nogu, paralelno sam radio i trbušnjake, mučio i drugu nogu… ‘Normalno da me sada sve boli’, smirivao sam se. Na putu kući, svratio sam do jednog prijatelja, pa posjetio oca, obavio kupnju i jedva se dovukao u kuću. Srušio se u krevet i zaspao. Probudio sam se tek kasno navečer, sjeo za računalo i krenuo pisati priču o jednoj svojoj novinarskoj putešestviji koja je započela baš na Veliki četvrtak, ali 1998. godine, kada su me ekspresno poslali u Argentinu u ‘lov na Dinka Šakića’, no uspio sam tek nakuckati nekoliko rečenica. Slabost, a potjeralo me opet i u toalet. Po treći put tog dana. Sjedeći na školjci izmjerio sam si i temperaturu: 37,2.

‘Dobro da danas nisam otišao na fizioterapiju jer bi mi isto izmjerili na ulazu, a onda me uzeli u korona-zrendu’, zaključio sam. Popio aspirin, tabletu za spavanje i opet zalegao. Iz kreveta vlažnog od vlastitog znoja do 4 ujutro sam se ustajao još tri puta šepesajući do toaleta i natrag. U 4 sam odlučio skuhati kavu, pa paleći prvu cigaretu stavio toplomjer pod pazuh. Ubrzo je zlokobno zapištao! 38,3!

Kada sam vidio temperaturu u praskozorje, usrao sam se i fihurativno i doista

Praskozorje je, valja se strpiti do osam, otići do ljekarne, kupiti nešto za snižavanje temperature, aktivni ugljen, pa na tržnici svježe limune i naranče, pakiranje dvopeka, čaj od šipka…

‘Pokupio si nekakvu želučanu, crijevnu virozu, ništa strašno i nije ti ni prvi ni zadnji put. Uostalom, razmisli, gotovo svaki tvoj odlazak na neku egzotičnu destinaciju počeo bi slično. U Pakistanu nisi prva četiri dana silazio sa školjke i kurio 38,5. Sve dok nisi otkrio cjepivo – Johnny Walker. Da pokušaš s tim? I jedi samo dvopek. Veliki je petak, ionako je post’, govorio mi je razum. No, izgleda da je godina dana svakodnevnog pranja mozga cijelom stanovništvu, ostavila traga i u mojoj podsvjesti. Koja je, umjesto mene, na google utipkala: ‘zaraza koronavirusom simptomi’.

Na upit na hrvatskom jeziku, dobio sam gotovo 2 milijuna rezultata. Nisam, naravno, čitao sve, ali već nakon prvih desetak linkova pronašao sam barem tri simptoma: povišenu temperaturu, umor i bol u mišićima i probavne smetnje…

‘Gotovo je, zaražen si koronavirusom! Sad se sprdaj sa Stožerom, to ti je kazna! Jesi li slijep kod zdravih očiju? Imaš simptome. Još kad uskoro staneš kašljati, kada te krene probadati u plućima… Za Uskrs ćeš već biti u bolnici na respiratoru, hahaha’, zlokobno se smijući, podbadao me vrag iz podsvijesti… Sličio je jako Capaku, no imao je masku, pa nisam bio siguran.

Bilo je tek 6, 6 i 30, prerano za odlazak u nabavu. Bjesomučno sam mjerio temperaturu svakih 5 minuta, a prokleti je toplomjer pokazivao, manje-više isti rezultat. Temperatura nije padala ispod 38 stupnjeva, niti prelazila 38 i pol. Bolovi u mišićima i kostima postajali su sve jači, a odlasci u toalet sve češći. Negdje oko 7, shrvan umorom i brigama, legao sam u krevet, popio dva aspirina, i nakratko zaspao. U isprekidanom, košmarnom snu, vidio sam se u bolničkoj postelji, priključen na neke aparate, dok su oko kreveta s podrugljivim izrazima lica koje im ni maske nisu mogle sakriti, stajali članovi Stožera. Božinović je, ispod maske, čakčkalicom čačkao zube, Capak se smijuljio i trljao ruke, Beroš me gledao s očima punim prezira, a Alemka Markotić slavodobitno, držeći u rukama moj bolnički karton, ni ne pogledavši me, objašnjavala kolegama kako ovako treba završiti svatko tko posumnja u njihove riječi.

Kada mi se njen mili lik ukazao u snu, nisam izdržao. Jedva sam odšepesao do zahoda, i istovario se…

Tu me opet potjeralo, ustao sam iz, od znoja mokre postelje i jedva se, u zadnji tren, dočepao školjke. Vani je sijalo sunce, nisam znao koliko je sati, sjedeći nabrajao sam ljude s kojima sam bio u kontaktu u posljednjih nekoliko dana jer ću ih morati obavijestiti… Potom sam opet izmjerio temperaturu. 38,4! Sat u radnoj sobi pokazivao je da je već skoro podne. Krenuo sam se s mukom odjevati. Prije izlaska, za svaki slučaj, još jednom posjetio toalet, da me ne potjera u ljekarni ili trgovini, oboružao se s nekoliko maski, onih boljih, i krenuo.

‘Lupocet, aktivni ugljen, aspirini protiv zgrušavanja krvi, paket Rehidromixa… E da, dajte mi i novi toplomjer, ovaj moj stari se čudno ponaša…’, nabrajao sam u ljekarni. Potom na tržnici kupio kilogram limuna i isto toliko naranča, u trgovini tri paketa dvopeka, pa zbrisao doma. U tih desetak minuta na otvorenom s prepunih me terasa pozvala bar trojica:

‘Daj sjedni s ljudima i popij nešto!’

Na moj odogovr:

‘Bolje ne, imam temperaturu’, zašutjeli su svi naglo. Ako ništa drugo, dobio sam novi izgovor da izbjegnem beskorisno trkeljanje.

S vrećicama odjurio doma, nahranio psa, pustio mačku u kuću, pa se popeo gore, skuhao litru čaja od šipka, uvalio unutra dvije žlice meda, iscijedio limun… Kada se ohladilo do temeperature prigodne za konzumaciju, stresao ugljen, paracetamol, lupocet, aspirin, a zlu ne trebalo, još jednu tabletu za spavanje. I novi toplomjer pokazivao je slično – 38,2. Obavio sam zahod, za svaki slučaj, i zalegao razmišljajući trebam li o svemu obavijestiti svoju liječnicu ili ne? Inače, imam najbolju, najpametniju i najljepšu liječnicu na svijetu. No što ako me, ipak, strpa u COVID ladicu? Jesenas sam tako završio, niti kriv – niti dužan, dva puta u desetodnevnoj samoizolaciji. Doduše, moje liječnice nije bilo, na moj se poziv javio liječnik koji je bio na zamjeni. Naime, svratio sam kod  prijatelja koji se bavi antikvitetima, skucao sam lovu da od njega kupim jedan stari pisači stroj. Požurio me tog dana da dođem jer, kako je rekao, sljedećeg dana mora u bolnicu zbog nekih komplikacija s nogom, pa tko zna kada će van. Odjurio sam, ušao kod njega, razmijenili par riječi, uzeo stroj, ostavio na stolu novac, i otišao. Sve je trajalo manje od 5 minuta, nismo se približili jedan drugom na manje od dva metra – on je sjedio za svojim računalom, noga ga je boljela, pa sam sam ušao, iz druge sobe donio stroj, te otišao. Došao kući, ostavio kupljeno u sobi, izašao u dvorište kako bi, dok je još dana orezao voćke, kad me je prekinuo poziv. Zvao je frend od kojeg sam otišao prije manje od sat vremena:

‘Čuj stari, nemoj se ljutiti molim te, ali imamo problem…’, započeo je snuždeno. Prva pomisao bila je da sam zaboravio ostaviti novac na stolu za kupljeno. Nije bilo to.

‘Netom nakon što si otišao, nazvao me moj liječnik. Znaš da sutra trebam u bolnicu, pa su mi neki dan radili PCR test. Nažalost, pozitivan sam na koronu i ništa od bolnice’, nastavio je.

‘Žao mi je. No koliko sam vidio, nemaš nekakve poteškoće, ne kašlješ, ne kuriš…’, smirivao sam ga.

‘Ma nije stvar u tome. Morao sam navesti sve ljude s kojima sam bio u kontaktu u posljednja tri dana. A ti si bio kod mene… Rekao mi je da vas sve obavijestim o tome i da i vi morate u samoizolaciju’, procijedio je.

Zbog ovog sam odradio jesenas 10 dana samoizolacije

‘Pa nisi ti kriv. Nazvati ću svoju liječnicu, objasniti joj da sam bio pet minuta kod tebe, da se nismo ni rukovali, niti bili blizu…Javim ti…’, smirio sam ga, pa odmah utipkao broj Doma zdravlja. Umjesto moje liječnice, javio se mlađi muški glas, objasnio da je na zamjeni, a kada sam mu se predstavio odmah mi je rekao:

‘Da, već ste unijeti u sustav. Deset dana ste dužni biti u samoizolaciji…’, ostatak nisam ni čuo, zaprepašten činjenicom da ću opet biti zatočenik.

S crnim sam mislima utonuo u san, tresući se i znojeći ispod dva pokrivača. Probudio se tek kasno popodne i odmah stavio toplomjer pod pazuh.

‘Zvati ili ne zvati?’, lomio sam se. Razum je govorio: ‘Temperatura, proljev…, virozu si pokupio, proći će za dan, dva, ne paničari. Budi doma, na toplom, uzimaj paracetamole, aspirine, pij čaj od šipka s limunom i medom, jedi dvopek, preventivno uzmi još koju dozu interferona. Veliki je petak, do utorka ništa ne radi ionako. Na Uskrs nećeš objedovati šunku, pisanice, janjetinu…, nego ćeš glodati suhi dvopek. No nije ti ni prvi, a niti zadnji put’.

Zbor vragova iz podsvijesti koji su izgledali kao minijaturni članovi Stožera, pojačani malim Bill Gatesom i Gretom Thunberg, zlokobno se smijuljeći ponavljali su:

‘Gotov si, gotov si! Imaš koronavirus, lalalalala… Sutra ujutro ćeš na PCR testiranje, iako unaprijed znamo rezultat. Do tada ćeš već biti spreman za hospitalizaciju… Završiti ćeš na respiratoru, hahahaha…To ti je kazna jer ne vjeruješ nama i našim medijima’.

Njihovo lajanje prekinulo je pištanje. Toplomjer je javio da je izmjerio temperaturu. Sa strahom sam ga izvukao i pogledao. 36,9! Poništio sam rezultat, pa krenuo mjeriti još jednom. Isto. Odlučio sam nazvati svoju liječnicu i ispričati joj sve.

‘Dobro ste sve napravili, najvjerojatnije je viroza. Ostanite par dana doma, temperatura je pala, ne kašljete, ne probada vas u plućima… Sigurno ste odmah pomislili da je korona, zar ne? Ako želite, mogu staviti u sustav uputnicu, pa se sutra ujutro otiđite testirati, no mislim da nema potrebe…’, smirila me. Naravno, odbio sam testiranje, pojačao grijanje, spravio si još litru čaja, nacijedio limuna u njega i sjeo za računalo. I opet došao u napast da konzultiram dr. Google-a. No odolio sam. Umjesto toga, odgledao sam par intervjua na Youtube-u i razmišljao što bi se dogodilo nekom, tko bi se našao u istoj situaciji, a slijepi je sljedbenik mainstream medija. Taj bi već nakon prvog mjerenja temperature sam otišao u bolnicu. Tamo, možda stvarno pokupio još neke viruse i bakterije, završio u bolničkom krevetu…

Preležao sam Veliku subotu, a na Uskrs, ujutro, toplomjer je pokazivao stabilnih 35,7. Unatoč tome, uskršnji doručak, ručak i večera bili su identični: čaj od šipka i dvopek. Socijalna distanca je poštovana, ionako, žena i pokćerka su u Moskvi, a od uže obitelji ionako nemam nikog drugog, ako ne računam psa i mačku. No, odlučio sam produžiti ‘karantenu’, filajući se i dalje interferonom, paracetamolom, aktivnim ugljenom, aspirinima…

Ponedjeljak ujutro probudio sam se oko 6 sati ujutro, izmjerio temperaturu koja je bila nepromijenjena – 35, 6. Ipak, onaj vrag iz podsvijesti nije mi dao mira, pa sam i Uskrsni Ponedjeljak proveo u kući, na toplom, u samoizolaciji, uz čaj i dvopek, te lijekove za koje Faktograf tvrdi da nemaju nikakvog učinka.

Tek u utorak, nakon više od 48 sati stabilne temperature i bez ostalih simptoma, usudio sam se ujutro otići po pizzu. Bilo je hladno i sniježilo je. Dršćući od hladnoće, vratio sam se, uvukao u toplu sobu i opet, po tko zna koji put u proteklih četiri dana, krenuo mjeriti temperaturu. 35.5. Prošlo je. A da nisam ulazio u statistike…

Pročitajte više

Povezani članci