Vukovarac Slavko Batik tog je 16. studenog 1991. godine imao samo 48 godina. Sugrađani su ga poznavali kao mirnog obiteljskog čovjeka, oca jedne djevojčice. Radio je kao prodavač u željeznariji u središtu grada.
Na današnji dan, prije 29 godina, 16. studenog 1991. godine, dva dana prije konačnog sloma obrane Vukovara, kada su već pali veliki dijelovi grada, izašao je iz podruma već razorene kuće potražiti sigurnije sklonište za ženu i sebe, ne znajući što se vani zbiva, da je taj dio grada već pod kontrolom srpskih paravojnih snaga i JNA. Nesretnog je Slavka na ulici su odmah okružilo nekoliko naoružanih pripadnika paravojske i odvelo…, u nepoznato.
U tih par minuta, dok su ga sprovodili, scenu su uspjele zabilježiti televizijske kamere i objektiv beogradskog fotoreportera Srđana Ilića. Fotografija nesretnika, već pretučenog, krvavog koji se u hodu podupire štapom okružen četvoricom naoružanih muškaraca – dvojice u odori JNA, s kacigama na kojima je crvena petokraka i dvojicom odjevenom u mješavinu civilne odjeće i vojne odore od kojih jedan ima na glavi veliku crnu šubaru s četničkom kokardom, a drugi vunenu kapu, munjevito je obišla ne samo Hrvatsku nego i cijeli svijet budući da je fotoreporter Srđan Ilić u to vrijeme radio za agenciju AP (Associated Press) čiji će sedam godina kasnije postati i šef/urednik fotografije za područje koje se u to vrijeme još zvalo Jugoslavija, no obuhvaćalo je samo teritorij današnje Republike Srbije s Kosovom i Crne Gore. Dvije godine potom prelazi u slobodnjake, da bi 2012. prema biografiji koju navodi na svojoj web stranici, postao zamjenik direktora agencije Tanjug.
No vratimo se opet u 1991. godinu, taj 16. studeni i na Slavka Batika.
Batik je bio čovjek koji nikome ništa nažao nikad nije napravio Poznatog šaljivđiju, svi su u Vukovaru znali, a među četvorkom koja ga je, svjedoče video snimke i fotografije, odvela u smrt, bio je i njegov sugrađanin koji je dobro znao kako Batik nije bio vojno angažiran. No unatoč tome najvjerojatnije je smaknut, a njegovo mrtvo tijelo zlotvori su sklonili. Slavko Batik se, naime, i dan danas vodi kao jedna od 386 osoba s područja Vukovara koje su proglašene – nestalim.
Zadnji civili koji su ga vidjeli živog bili su upravo snimatelji i fotoreporteri koji su bili blizu obiteljske kuće u koju je major JNA Veselin Šljivančanin smjestio svoj štab. Među njima je bio i Srđan Ilić čija je fotografija obišla svijet, a objavljuju je brojni mediji i danas, 19 godina nakon što je snimljena.
Mi je na normabel.com ne objavljujemo poučeni gorkim iskustvom Steve Culeja Stiva, koji je uoči prošlogodišnjeg obilježavanja pokolja u Škabrnji i Vukovaru, tada još kao saborski zastupnik, u prostoru Hrvatskog Sabora bio pokrovitelj izložbe fotografija “Vukovar-Škabrnja – Dan sjećanja na Žrtve velikosrpske agresije” koju su organizirale udruge branitelja. Izloženo je više desetaka ratnih fotografija iz tog vremena, a među njima i četiri fotografije koje je, ulazeći sa srpskim postrojbama u Vukovar snimio Srđan Ilić. Među njima je i ta, posljednja fotografija Slavka Batika čija kći, supruga i sestra ni danas ne znaju gdje su mu kosti. Na ostale tri, Srđan Ilić je ovjekovječio dvije panorame Vukovara pod granatama, snimljene s neprijateljskih položaja, te jednu na kojoj su tijela dvojice ubijenih u civilnoj odjeći i njihovi egzekutori s puškama u rukama, snimljeni s leđa.
Naime, foto-video agencija Pixell koja je dio austrijskog medijskog koncerna STYRIA, a koja je utemeljena 2008. godine, 17 godina od pada Vukovara, angažirala je Srđana Ilića kao svog fotoreportera, a on im je, očito, ustupio prava na svoju arhivu za objavljivanje na području Hrvatske.
“Pixell“ je profesionalno, na dan otvorenja izložbe prošle godine uredno izvjestio tom događaju, no isti je dan u središnjicu HDZ-a čiji je Stevo Culej član, a tada je bio i saborski zastupnik, stigao njihov mail:
‘Poštovani,
kontaktiram vas vezano uz danas otvorenu izložbu “Vukovar-Škabrnja – Dan sjećanja na Žrtve velikosrpske agresije” otvorenu danas u Saboru, u organizaciji gdina Cujela.
4 fotografije koje su korištene u sklopu izložbe su fotografije našeg fotografa Srđana Ilića, a bojim se da ste ih korisitli bez odobrenja te bez potpisa.
Radi se o fotografijama posebnog značaja, iz 1991. godine koje ilustriraju patnju i cjelokupna događanja iz Vukovara pred pad grada, 18.11.1991. godine.
Redovna naknada po fotografiji iz Vukovara kolege Ilića, za ovaj tip korištenja iznosi 7.500,00 kn + PDV.
Kaznene odredbe iz naših Uvjeta korištenja predviđaju kaznu od 5-ostrukog iznosa naknade, odnosno iznos od 37.500,00 kn + PDV po fotografiji.
Obzirom da ste ih koristili 4 komada, ukupna naknada je 150.000,00 kn + PDV.
Molit ću Vas da se javite hitno kako bi smo riješili nastalu situaciju’ – stajalo je u mailu potpisanom od ‘suradnice u prodaji’.
U HDZ-u se nisu šokirali iznosom koji austrijska kompanija, odnosno, njihova hrvatska ekspozitura zahtijeva. Jer, 27.000 eura za četiri fotografije izložene na, za javnost zatvorenoj izložbi posvećenoj stradanju hrvatskog naroda je popriličan iznos… No odmah su se snašli i ekspresno ogradili od svog člana i saborskog zastupnika, te odgovorili:
‘ Poštovana,
zahvaljujem na obavijesti – koju ću odmah proslijediti mjerodavnim osobama u Glavnom tajništvu HDZ-a.
Pritom Vam moram odmah napomenuti da dotičnu saborsku izložbu sigurno nije organizirala Središnjica naše stranke, a ni, koliko znam, Klub zastupnika HDZ-a. Radi se, pretpostavljam, o individualnom aranžmanu zastupnika g. Culeja.
Sljedbeno rečenom, mislim da naša stranka ne može podlijegati kaznenim odredbama jer je riječ o slučaju kao da, primjerice, bilo koji član HDZ-a neovlašteno objavi Pixsellovu fotografiju na svome privatnom FB ili TW profilu – bez znanja, a kamoli privole Središnjice. Već smo imali sličan slučaj s gđom Dubravkom Šuicom, vjerujem da se toga sjećate.
U svakom slučaju, pokušat ću Vas čim prije kontaktirati s cjelovitom povratnom informacijom.
Stojim na raspolaganju za moguću pomoć u posredovanju prema g. Culeju’, stajalo je u odgovoru HDZ-ovog činovnika iz Odjela za odnose s medijima kojim ta stranka pere ruke i posipa se pepelom po glavi…
‘Da, nisu stali iza mene, ogradili su se. No nema veze…’, kazao nam je Culej, kada smo došli u posjed te prepiske Pixella i Središnjice HDZ-a i sjeli s njim.
‘No, od kada mi je došao taj dopis, neprestano preispitujem samog sebe – što to nismo dovoljno napravili u Domovinskom ratu’, nastavio je ogorčeno Culej dodajući kako je šokiran ponašanjem Pixell-a, a posebice iznosom od ukupno 185.000 kuna, koliko su zahtijevali da im se plati.
Potražili smo odgovor i od samog autora fotografije iz ratnog Vukovara Srđana Ilića, ne znajući kako ga ta fotografija ‘hrani’ već 19 godina… Nismo tada još znali kako je on ‘utjerivao’ novac zbog objave te fotografije i od hercegovačkog regionalnog portala ‘Glas Brotnja’ još 2014. godine, a od 2016. godine, od kada je Pixell-ov fotoreporter, agencija to očigledno radi za njega.
‘Zatečen sam, sve mi to deluje jako čudno, i ne znam šta bih Vam sad odmah komentarisao’, odgovorio nam je Srđan Ilić dodavši u mailu kako bi prije nego što komentira bilo što volio vidjeti korespodenciju agencije za koju je trenutno angažiran i stranke HDZ, potom to raščistiti sa samom agencijom, pa nas onda obavijestiti što o svemu ima on za kazati.
Nakon što smo mu proslijedili mailove odaslane iz njegove agencije, te nakon što je kontaktirao upravu svoje agencije, naglo je izgubio volju komentirati naplatu za izlaganje njegovih fotografija, te nas samo kratko uputio ‘da za sve informacije kontaktiramo izravno Pixell jer ‘radi se o pitanjima za medijske potrebe koje po pravilu komentara uprava, a ne zaposleni’.
Stoga smo kontaktirali agenciju i Pixell iz koje nam je, samo koji sat nakon što smo ga odaslali, stigao bez sumnje već pripremljen odgovor njihove direktorice. Kojeg prenosimo u cjelosti:
Poštovani,
Pixsell se vrlo radi odaziva i sudjeluje na svim izložbama te uvijek, bez iznimke, za te prilike besplatno ustupamo fotografije autora koji su zaposleni u Pixsellu ili koji su naši vanjski suradnici (naravno uz naš prethodni interni dogovor). Jedina molba je da se autori potpišu. U ovom konkretnom slučaju, fotografije su uzete i uključene u izložbu bez da je nas kao firmu ili direktno naše autore tražio dopuštenje. Znači za izložbu smo saznali na dan kada je otvorena i prezentirana te smo tada i saznali da je u sklopu izložbe uključeno nekoliko fotografija naših suradnika bez da je nas ili njih itko pitao za dopuštenje što spada u kršenje Zakona o autorskim pravima, no puno je važnije da nije korektno.
Međutim, čim smo saznali da su u organizaciju uključene braniteljske udruge, odlučili smo da nećemo tražiti nikakvu naknadu. Do danas niti smo ikome izdali račun, niti smo ikakvu kaznu ikome naplatili, niti smo to namjeravali učiniti u budućnosti. Za nas je ta priča koja se dogodila u studenom – završena.
Inače, cijene za neovlašteno i nepotpisano korištenje fotografija definirane su nizom valjanih hrvatskih zakona među kojima je najvažniji Zakon o zaštiti autorskih prava. Na Vaše pitanje o tome je li nešto normalno i moralno ponovit ću da apsoultno svakoj osobi i instituciji godinama dajemo i dopuštamo korištenje fotografija naših kolega BEZ IKAKVE NAKNADE uz jednu jedinu napomenu, a to je da se autori potpišu.
U ovom konkretnom slučaju bi rado, bez naknade, sudjelovali u izložbi da nas je bilo tko od predstavnika branitelja ili zastupnika pitao te u tom slučaju ne bi niti došlo do bilo kakvog nesporazuma.
Lijep pozdrav,
Anamaria Todorić
Director, Member of the Management Board
Dakle priča je, po Culeja, sretno završila, iako je ostavila puno gorčine u nekadašnjem ratniku.
Ime Slavka Batika još se i danas nalazi na popisu nestalih. A, koliko znamo, od autorskih prava na njegovu fotografiju na kojoj mnogi već skoro 30 godina masno zarađuju, njegova obitelj nije vidjela niti kune. No, zacijelo prema Zakonima na koje se pozivaju iz Pixella, niti nemaju pravo. Jer snimljen je na javnoj površini. A i mnoga pitanja ostala su bez odgovora. Na primjer, bi li se sve tako završilo da nije procurilo u medije koji su izvan mainstreama, kao što je to normabel.com?
Vama koji ste imali strpljenja i volje pročitati cijeli ovaj tekst, ostavljamo na volju da sami donesu svoj sud o svemu.