‘Što si želimo u Novoj 2021.? Da se više ne trese. Samo to’ – skromno mi je dan prije stare godine kaže jedna od Petrinjki, u samom središtu razrušenog grada. Njih pet gospođa sjede stisnute uz ‘logorsku vatru’, utopljene ispijaju kavu. Susjede i prijateljice koje su se i u normalno vrijeme družile, sada između ruševina svojih domova sa zebnjom očekuju novo podrhtavanje tla.
‘Sinoć smo ovako sjedile i pričale skoro do jedan u noći, no onda je počela padati kiša pa nas je potjerala na spavanje, inače bi možda sjedile tu oko vatre do jutra’, smijući se objašnjava jedna od njih.
‘Na spavanje? Kuda? Doma?, zanimam se.
‘Ne, niti slučajno. Spavamo u automobilima. Kuće su ili srušene ili oštećene do mjere da nisu sigurne. Posebno jer još trese’, objašnjava dodajući kako su samo obišle na brzinu svoje stanove, uzele ono najneophodnije i najvrijednije te preselile u… u dvorište. Gdje su im parkirani automobili, njihove spavaonice. Njihov moral, optimizam, nastojanje da unatoč svemu nekako nastave sa svojim životima u svom gradu, sa svojim susjedama i prijateljicama, naprosto oduševljava. Čak se i šalimo. Pitam, gdje će za doček Nove godine?
‘Pa tu, zar nije romantično ovdje kraj vatre? Nabavile smo i bocu dvije pjenušca!’, smiju se. Na hladnom dvorištu, stisnute oko vatrice, okružene ruševinama svojih domova iz njih ipak zrači optimizam.

Petrinja je grad koji ima posebno mjesto u mom srcu. Kao klinac imao sam neke daljnje rođake, bračni par, već tada starije ljude, koji su živjeli u Brestu – selu s druge strane Kupe, odmah do mosta koji vodi u Petrinju. Često sam dolazio, boravio i po tjedan, dva… S tog smo mosta skakali u bistru Kupu, da bi sa rijeka sama nosila stotinjak metara nizvodno, do gradskog kupališta. Tamo su se događale i dječačke ljubavi, simpatije, a kako su dame oko vatre nekako moja generacija, možda smo se prije skoro pola stoljeća i potajno gledali… Ubrzo smo našli i nekoliko zajedničkih prijatelja, znanaca, prisjetili se mjesta na kojima smo se okupljali…
S kupališta bi obično nas par uskočilo opet u Kupu, pa onako plivajući uzvodno ‘stopirali’ čamce koji su neprestano plovili i uzvodno i nizvodno… Ovi bi nam bacili uže, pa nas tako doteglili natrag uzvodno, do mosta…
Rođaci su mi pomrli, ja sam prestao dolaziti, sve do one grozne 91. Na isto mjesto u Brestu, u dvorištu kuće u kojoj sam spavao kao klinac sada su bili rovovi, pokraj bunara iskopan bunker… S mosta se nije više moglo skakati u Kupu. Jer mosta više nije bilo… I eto me ovdje sada opet.

‘Spavati u autu noć, dvije je moguće. Ali bojim se da Petrinja neće biti tako skoro obnovljena, pa ne možete spavati u autima mjesecima… Ljudi iz cijele Hrvatske nude besplatni smještaj – u apartmanima, vikendicama na moru, u Zagrebu, kod mene u Zagorju pansion Stara škola nudi besplatan smještaj, a to je samo jedan od mnogih…. Morate se negdje smjestiti…’, kažem. Sliježu ramenima.
‘Ne znam. Kuda god da odemo biti ćemo došljaci. Ovdje smo ipak doma. Ovo je naš grad, naš kvart, naše susjede, prijateljice…’, kaže ponosna Petrinjka iako svjesna da ovako neće moći još dugo.
Sve su razniježene, zahvalne i potresene reakcijama običnih ljudi iz cijele Hrvatske, ali i izvan nje.

To jedinstvo u želji da se pomogne svojima u nevolji i u meni je ponovo probudilo već izgubljenu nadu da ova zemlja može bolje. Da nas još uvijek nisu uspjeli emotivno kastrirati pokvarene, lažljive, pohlepne političke elite, ništa manje lažljivi i pokvareni mainstream mediji, da nas nisu zaglupili, otuđili jedne od drugih ‘socijalnim distancama’, ‘samoizolacijama’, da mlađe generacije unatoč zdušnim pokušajima da ih se formatira idiotskim mainstream temama, tupavim TV programima, propagandom…, da nas nisu još uvijek zavadili međusobno na Torcidu protiv BBB, na ‘lijeve’ i ‘desne’, partizane i ustaše…
‘Potres je iznenadna i kratkotrajna vibracija tla uzrokovana urušavanjem stijena, magmatskom aktivnošću ili tektonskim poremećajima u litosferi i dijelom u Zemljinu plaštu’ – bilo bi, pojednostavljeno znanstveno objašnjenje potresa poput ovog koji je porušio Petrinju, Glinu, Sisak…, a trese povremeno još uvijek
Nisam ni ateist niti agnostik, vjerujem u Boga, kršćanin sam, no nisam praktični vjernik, a niti se smatram posebno dobrim poznavateljem teologije. Postoje stvari u službenom nauku crkve koje se ne uklapaju u moju životnu filozofiju. Ne ‘okrećem drugi obraz’. Oko za oko, zub za zub kod mene je Oči za oko, zubi za zub. I premda je, prema Bibliji, Isus s križa preklinjao Boga riječima: ‘Oprosti im oče, ne znaju što čine’, ja mislim da su oni jako dobro znali što čine. Kao što i ovi današnji vrlo dobro znaju što nam čine. Pokojna majka često mi je ponavljala tješeći me kao dječaka: ‘Svako zlo za neko dobro!’. Obično mi je to bila slaba utjeha.
Opraštam se od petrinjskih gospođa, preskačem ruševine, prolazim pokraj srušenih stoljetnih kuća, hrpa razbijenih crijepova, cigli… I razmišljam – pa kakvo dobro može proizaći iz ovog zla? No onda ugledam kamion iz kojeg istovaruju pristiglu pomoć s natpisom ‘Sinj za Petrinju’. Pa nekoliko vozila DVD-a iz Metkovića. Zove me prijatelj iz Zaboka i pita da se, ako sam još tamo, raspitam trebaju li kome poljski kreveti, potpuno novi, posteljina i šatorska krila, pa da izravno doveze. Odmah nakon njega zove susjed i objašnjava mi kako je njegov zet, s još 20-ak prijatelja Zagoraca već drugi dan ovdje negdje. Skupili se momci, uzeli alat, sakupili novac za materijal, pa obnavljaju ljudima porušene krovove… Torcidaši i Bad Blue Boysi zajednički lopatama raščišćavaju ulice… I pomislim – pa to je to! Naravno da se desilo zlo, mnogi će religiozni pomisliti kako je ovo neka vrst božje kazne. Ali možda je, zapravo, dar. Malo čudan doduše. Ljudi! Još smo ljudi! I više nas je od njih! Političara, uhljeba, tajkuna, bankara, medijskih i NGO terorista… I možemo, možemo biti složni kada treba, možemo ih pregaziti kao plitki potok, samo nas treba probuditi iz tog hipnotičkog sna u koji su nas ugurali ispirajući mozgove generacijama.

I cijele protekle, novogodišnje noći moje misli bile su s gospođama, susjedama koje sjede oko vatre ogrnute zimskim kaputima i dekama i nazdravljaju pjenušcem. S ljudima koji su bez razmišljanja odričući se blagdanskog slavlja, za bogatom trpezom u svom toplom domu negdje na drugom kraju Lijepe naše slavili Novu godinu, došli u Petrinju, Glinu, Sisak, sva mjesta u okolici porušena u potresu. Čiste ruševine, donose pomoć, pomažu…, a većina njih zacijelo nikada prije nije niti bila ovdje. Stoga, ako nam je ovaj potres i sva zbivanja oko njega lekcija, poruka koju ćemo shvatiti, biti će mi to potvrda da je moja pokojna mama bila u pravu: Svako zlo za neko dobro. Jaki smo! Više nas je. Nemojmo ih se bojati! Neka nam početak ove godine bude i simbolički početak drugačijeg načina razmišljanja.
Svim čitateljima portala normabel.com želi upravo takvu Novu 2021. godinu!