Pisao sam već ovdje o tome kako mi je ženica, po povratku iz Kine u Moskvu, završila u ‘karanteni’, odnosno ‘kućnom pritvoru’. Još po dolasku je u Zračnoj luci potpisala, ne pročitavši sitna slova, neke dokumente. Tek jučer ujutro, shvativši ispod čega je stavila svoj pristanak, shvatila je tužnu istinu. Slušao sam šutke, sućutno njenu tragičnu ispovijest dok su mi od tuge suze kapale u tanjur s pećenom janjetinom i krumpirom. (R.V.)

I tako, zatočenica sam. U kućnom pritvoru. I to na 14 dana. Oduzeta su mi sva ljudska prava uključujući i ono temeljno: PRAVO NA HRANU! Pa i na robiji i u bolnici dobiješ, kakvu-takvu hranu’

Vjerujte, poznajem ju predobro i znam da im je ovo bila veeeelika pogreška! (op. R.V.)

• 

• 

• 

‘U Zračnoj luci, po slijetanju iz Pekinga, u ruke su nam tutnuli papire od glavnog liječnika moskovske Sanitarne službe i bez ikakvog objašnjenja zapovjedili: Ovdje se potpišite!

Uvjerena kako je nekakav liječnički recept, samo sam potpisala, žureći da što prije dođem kući nakon dugog leta.

I tek ujutro, kada sam se naspavala, pažljivo pročitala taj idiotski birokratski dokument koji me pretvorio u potencijalnog kriminalca!

Odluka koja je na snazi od 31. siječnja, određuje dobrovoljnu karantenu (pod uvjetom da nemam temperaturu i da su nalazi uredni). Nije riječ, dakle, o prisilnom zatvaranju. Osim ako niste doletjeli iz Wuhana. Ali…

“Građanka Aslamova NE SMIJE napustiti svoj stan u kojem živi. ZABRANJEN joj je odlazak na posao, školu, u trgovinu, ljekarnu, odlazak na javne površine, korištenje javnog prijevoza, bilo kakav kontakt s trećim osobama, osim onima koji žive s njom“.

Prekršim li ove zapovjedi, ne prijeti mi samo novčana, prekršajna kazna! Pod udarom sam i ‘Krivičnog zakona RF (članak 236, stavak 1 i 2). Ukoliko izađem van i slučajno nekog zarazim, prijeti mi godinu dana zatvora! A ako ta osoba, ne daj Bože, umre (makar i od starosti), ne gine mi pet godina robije!

Apsurdno! Razmišljam s užasom o svojim suputnicima koji iz zrakoplova koji su tek morali iz Moskve otputovati dalje, u svoje gradove…

Na primjer, čovjek koji je stajao pokraj mene u redu objašnjavao je policiji da iz Moskve mora za Voronjež.

“Pa kako ćete do tamo?” zanimalo ih je.

“Taksijem do željezničke postaje, telefonom ću kupiti kartu, pa onda na vlak. Jednostavno”.

No već je potpisao dokument! I ako, ne daj Bože, zarazi nekog, završiti će na robiji.

Zašto nas nisu, jednostavno, odmah streljali u Zračnoj luci?

Nitko nam nije objasnio kako ćemo se prehraniti! Jer, ako netko i živi sa mnom u stanu u kojem sam zatočena, podliježe istim pravilima kao i ja! Srećom, kći je otputovala na izlet s društvom, izvan Moskve.

Ne smijem izaći van niti do ljekarne, niti do trgovine po hranu, a frižider je prazan. Zovem broj dostave hrane i pitam: Mogu li platiti karticom preko interneta, a dostavljač neka samo pozvoni i ostavi naručeno ispred vrata?

“Pa kako? Morate provjeriti je li vam doneseno ono što ste naručili!“, kažu.

“Ali, ne smijem kontaktirati vašeg dostavljača. U karanteni sam! “, objašnjavam.

“U tom slučaju, nažalost, ne možemo zaprimiti vašu narudžbu“, poklapa mi slušalicu.

Očajna sam. U zamrzivaču je tek paketić peljmenija (vrsta ruske tjestenine, poput tortelina op R.V.). Odlučujem se, kad već nemam kome drugom uživo, izjadati na facebook-u.

Nakon objavljenog statusa, telefon ne prestaje zvoniti. Među ostalim, čudan poziv:

Zove mladić koji se predstavlja kao zaposlenik  “Direkcije za koordinaciju medicinskih aktivnosti Grada Moskve Ministarstva zdravstva Ruske Federacije“!

Vrlo oprezno me pita: Kako se osjećate?

Ljutito odgovaram: Umirem od gladi!

To ga iznenađuje: To je sve?! Pa zašto si ne kupite neku hranu?

Pitam ga, sada već potpuno svadljivo: Jeste li možda pročitali vaš dekret od 31. siječnja?

Kaže da je. I da je sve to, istina, malo kontradiktorno. Pa brzo zaključuje:

“Ne znam, snađite se. To nije u mojoj kompetenciji”, pa prekida.

Čitam, gladna, ispod svog facebook statusa neke komentare sitnih duša: ‘Neka ostane zaključana u karanteni!’. Pa zamišljam kako bi bilo da je Srednji vijek: Rulja bi se skupila ispred moje zgrade i vikala: ‘Na lomaču s vješticom!’

Uskoro će u karantenu i sa ljudima koji dolaze iz Italije, odnosno, iz cijele EU. A vi ili netko koga volite možda je na nekom kruzeru, koji plovi… nikuda. U smrt.

Jutros sam se probudila u 5 ujutro. Od gladi. Sanjala sam pizzu. Koju inače ne mogu smisliti. No bila je tako ukusna… Hrskava, slasna… U zamrzivaču je ostalo još desetak peljemija. U vrećici, komadić tosta i nekoliko slatkiša. To čuvam kao zadnju zalihu.

Hodam po sobi kao razjarena tigrica. Tješim se sa starom kineskom poslovicom: ‘I gladni tigar – je tigar! A svinja…, makar se prežderala, ostaje svinja!’

Premda… I tigar, ponekad, poželi nešto pojesti.

Zadnja dopuna (piše R.V.):

Mobitel mi zvoni. Gladna žena!

‘Zove neki tip, predstavio se kao doktor, ali nije rekao ni ime ni prezime! Kaže da dolazi do mog stana s policijom! Što da radim!?’

‘Ne otvaraj vrata nikom! Da zovemo konjicu? (dečke iz ‘Noćnih vukova’. Već su intervenirali svojedobno kada je bilo čupavo).

‘Ne treba. Pogledati ću kroz špijunku. A zvala sam i policiju, potvrdili su da je poziv autentičan’.

…..

Nakon pola sata, opet zvonjava:

‘Otišli su. Liječnik u pratnji policije. Došli su mi izmjeriti temperaturu! Sve je ok. Osim što sam gladna. E da, i fotografirala sam ih’.