Radila sam kod jednog poduzetnika, bila sam sobarica. Sve mi je slagao.
Ne samo meni, nego svim sobaricama. Ostao mi je dužan 6000 kuna, spavali smo osam kilometara od hotela u Istri. Nisam ga prijavila inspekciji. Nema smisla, govori mi žena koja je bliže svojim 60-ima nego 50-ima, dok mi daje torbu da je stavim u prtljažnik taksija. To je sve što ima. Iz Jasenovca je.
Kad ne vozim bicikl, vozim taksi za jednu tvrtku. Posao je ok i odmor mi je za mozak. Ljudi su pristojni.
Taj dan sam dobio poziv na zagrebački Glavni kolodvor. Stajala je gospođa bliže svojim 60-im nego 50-im godinama. Izašao sam pomoći smjestiti joj torbu u prtljažnik. Stječem dojam da joj je cijeli život u toj torbi. Teška je. Kaže da ide u jednu ulicu kraj Petrove. Ide kod sestre. Nema ništa svoje u Zagrebu. Iz Jasenovca je.
Došla sam na razgovor za posao sobarice. Ovaj mi se gospodin čini ozbiljnim – govori mi.
Prošli me je prevario. Ne samo mene nego sve sobarice. Otišla sam u Istru raditi. Sve nam je slagao. Morale smo pješačiti osam kilometara od mjesta gdje smo bili smješteni do posla. Niti nam je plaćao, niti je ispunio nijedno od obećanja – govori bez imalo bijesa ili ljutnje. Kao da se navikla da je u ovoj Hrvatskoj, u ovoj kući za sve naše ljude, varaju bez straha da će odgovarati ili biti kažnjeni.
Zašto ga niste prijavili inspekciji? Ja se ne bih mislio ni sekunde – govorim odlučno.
Ma kakva inspekcija, gospodine, nema od toga ništa. Sad ću jedno vrijeme biti kod sestre, ali morat ću naći neki smještaj. Ovaj mi se gospodin čini pošten. Kako će s plaćom sobarice platiti smještaj u Zagrebu, i kakav, nisam pitao iz pristojnosti.
Bome, mislim u sebi, platio bi meni s kamatama da mu ne bi više palo na pamet varati ikoga.
Kaže da je iz Jasenovca. Tamo nema posla. Ni za mlade, veli, kamoli za nju.
Znam taj kraj – dodajem. Prešutio sam da sam tamo bio u Uni ‘95 kao hrvatski vojnik. Taj je kraj stvarno bio stradao. Od Jasenovca, preko Broćica do Novske. Tamo su nas gađali i Lunama i kazetnim bombama.
Razumijem vas zašto ne vjerujete institucijama – govorim. Da smo u Italiji, ne bi taj više mogao raditi da prevari radnike. Ali nismo u Italiji. Mi smo u Hrvatskoj, u kojoj velika većina poduzetnika više želi zaposliti siromašnog Indijca, nego Hrvatu platiti poštenu plaću. Da njemu ostane više, spreman je varati i Boga i ljude.
Kakav je taj čovjek pa vara sirotinju?
Ima li mater, boji li se Boga? Očito ne boji. Ne bi radio to što radi, razmišljam u sebi.
Zato sada kukaju kako im fali radne snage. BiH je bio bazen te snage ali je presušio. I Srbijanci odlaze u EU. Ostaje samo Bugarska, a ni oni nisu ludi za hrvatskim plaćama. Ostaje još daleki istok. A hrvatskoj sirotinji Bliski zapad.
Dok Velika Britanija nakon izlaska iz EU najavljuje da će smanjiti priljev jeftine i neobrazovane radne snage iz inozemstva, Hrvatska Ih moli da dođu. Između kapitala koji izrabljuje hrvatsku sirotinju, i bolje perspektive svojih ljudi u našoj zemlji, politika bira bezbožno eksploatiranje sirotinje. Talijani to ne dopuštaju.
A u nas je priča takva – samo pet županija bilježi rast zaposlenja. Ostale su na razini pretkrizne 2008.
Al nema veze, ako nema Hrvata, ima Indijaca. Kad isišu hrvatske radnike, sisat će Indijce.
Pitanje je dokad? Jer u Hrvatsku ne dolazi ni koronavirus. A uskoro neće ni Indijci.
Hare Krišna.