Da su uvoznički lobby i veliki, mahom inozemni trgovački lanci nelojalna konkurencija domaćim, malim proizvođačima poljoprivrednih proizvoda, nije nikakva tajna, niti teorija zavjere, no ukoliko uvoznicima i velikim distributerima pridodamo državu koja im propisima i zakonima ide na ruku u istovremenom bogaćenju i uništavanju hrvatskog seljaka, slika postaje nešto drugačija. No to nam jedna od mnogih blagodati članstva u EU u koju su nas s tolikim žarom nagurali.

Umjesto dubinskog i stručnog analiziranja tržišta, poljoprivredne proizvodnje, donosimo priču koja možda na dobar način oslikava što se, zapravo zbiva. Čuli smo je prošlog tjedna nakon ručka u jednom kontinentalnom restoranu, od vlasnika, starog prijatelja, koji je izletište u seoskoj idili naslijedio od oca, a uz njega ovdje radi i ostali članovi velike obitelji – i sestra i supruga, priskače i majka sa starinskim receptima…
Uz restoran/izletište imaju i registriran OPG – proizvode vlastito vino, voćne rakije i sokove, povrće, uzgajaju perad i svinje, sve na tradicionalni, starinski način.

Ručao sam, između ostalog, pečenu patku ili, kako je ovdje zovu – racu, jedan od specijaliteta po kojem je njegov restoran nadaleko poznat. Nakon ručka, sjeli smo ispred njegovog vinskog podruma, pa uz čašicu domaćeg vina krenuli u razgovor o svemu i svačemu da bi na koncu završili na gospodarskim perspektivama ovakvog načina seljačkog turizma. U potoku, samo dvadesetak metara od nas, kupale su se patke, domaći purani zobali su po dvorištu, kokodakale kokoši…
‘Ovo je sigurno sestrična od ove koju smo upravo riješili?’, našalio sam se pokazujući na jednu od patki koja je upravo uskočila u potok.
‘Vjerojatno. Znaš da je ovdje sve domaće. Ako i nije iz mog dvorišta, onda je iz nekog dvorišta u selu. Iako, sve više imam problema s nabavom domaćih proizvoda – mi ne stignemo toliko proizvesti koliko nam treba, a selo je sve pustije, sve je manje živine, vrtovi su zarasli, ostali su uglavnom starci…’, potužio se.
‘Pa čekaj, cijelo selo bi moglo dobro živjeti samo da tvoj restoran opskrbljuje domaćim proizvodima i još da sve ostalo što ne završi u tvojoj kuhinji prodaju. Evo ja bih sigurno bio stalni kupac za domaću perad, jaja… Ali cijene…’
‘Nije to baš tako jednostavno. Pogledaj, na primjer, onu kuću tamo. Tamo susjeda Bara hrani race, guske, purane i kokoši…’, pokazujući mi jednu kućicu u selu započeo je priču koja mi već tjedan dana ne izlazi iz glave. Nazovimo ju ‘Priča o Barinoj raci’. Isprva sam mislio da pretjeruje, no nakon svega sam se nekoliko dana bavio kopanjem po hrvatskim zakonima, obilaskom trgovačkih centara, provjeravao ju kod još nekoliko ljudi koji se bave sličnim poslom kao on i uvjerio se da je istinita.
Dakle, stara susjeda Bara u svom dvorištu uzgaja perad. Na starinski način. Ne u zatvorenim hangarima i malim kavezima. Kod nje sva živina slobodno trčkara po imanju u potrazi za prirodnom hranom, no ona naravno sve to još obilno pojača dodatnim stalnim obrocima – domaćim žitaricama, zelenjavom, koprivama… Ponekad joj manjeg pačića, pile ili purana ugrabi jastreb, odnese lisica, no to su kolateralne žrtve takvog uzgoja.
Stara se Bara svakog jutra rano ustaje, živini daje svježu vodu i hranu, pa tako nekoliko puta na dan, ujutro sakuplja i jaja koje su snijele koke…, jasno uz sve ostale kućanske poslove. Vrijedna Bara za patku koja dosegne težinu za klanje od oko dva kilograma, očišćena stoji, preračunato, desetak eura. No, za taj novac, sve siromašniji hrvatski puk, ako se zaželi pečene patke kod kuće, u nekom od trgovačkih centara može dobiti dvije uvozne patke – iz Poljske, Mađarske, Njemačke… Patke koje su se izlegle negdje daleko, u nekoj umjetnim svjetlom osvijetljenoj gajbi iz koje nisu nikada vidjele niti sunca niti mjeseca, hranile se nekom smjesom koja ih je ‘nabildala’ do tovne težine za tri puta manje vremena…

Potom ih se obradilo u nekoj industrijskoj klaonici, zamrznulo, zapakiralo u plastičnu foliju i nekim su čudnim putevima dospjele u naše trgovine. Koliko su dugo bile zamrznute, čime su se hranile, na folijama, naravno, ne piše.
‘Imam i ja takvih desetak u škrinji, još od prošle godine, za slučaj da mi dođe inspekcija. Naravno, ne bih to spravljao u kuhinji i nudio svojim gostima. Jednostavno, kada im istekne deklarirani rok trajanja, odmrznem ih, prokuham, moji psi ih obožavaju. Onda odem po novih deset i trpam u škrinju’, objašnjava, smijući se zbunjenosti na mom licu.
‘Nije to ništa zbunjujuće, takve su si zakone napisali. Pazi, hrvatski inspektor dođe u hrvatski restoran u kontrolu. Ako mu pokažem račun da sam kupio zamrznutu uvoznu patku u stranom supermarketu, sve je u redu. No da me ulove kako sam od susjede Bare koja si bijednu mirovinu popravlja uzgojem peradi kupio domaću svježu patku, nastradali smo i ja i Bara!’.
Tek sad sam zbunjen do kraja, no on mi polako razlaže kako bi, sukladno hrvatskim zakonima koji su pisani za uvoznike i strane trgovačke lance, trebao izgledati put Barine patke iz nekoliko stotina metara udaljenog dvorišta, do njegove kuhinje:
‘Za početak, Bara koja ima samo pučku školu, morala bi registrirati OPG – polagati nekakve ispite, voditi knjigovodstvo, plaćati poreze. Da bih ja po propisima kupio od nje patku, prvo se, da oprostiš, njezino govno mora poslati na analizu. Što Bara mora, naravno, platiti. Pa ako je patkin drek dobio certifikat da je mikrobiološki ispitan, slijedi nova procedura. Patka s posebnim vozilom registriranim za prijevoz živih životinja, transportira se u klaonicu. I to Bara plaća. Kao i klanje i čišćenje te patke. Potom se uzorak mesa mora poslati na, jasno ne besplatnu analizu na veterinu. I ukoliko je sve u redu, patka se opet, posebnim vozilom za prijevoz rashlađenog mesa, transportira iz klaonice. I to se, normalno, plaća. Tako Barina patka, umjesto tih par sto metara, prijeđe bar pedesetak kilometara. Na svu tu papirologiju, veterinare, klaonicu, transport, Bara mora platiti toliko koliko bi potrošila da je othranila još bar pet, šest drugih!’.
Svu tu papirologiju bi morao u svojoj arhivi čuvati i on:
‘Na primjer, dođe mi inspektor, pa ako ne nađe ništa za kazniti me, krene kopati po arhivi. Naiđe na račun koji sam ti danas izdao za pečenu patku za nekih šest mjeseci. I inzistira na svakom od ovih detalja koje sam ti nabrojao. Da ne kažem kako i ja moram voditi poseban dnevnik – na kojoj je temperaturi bila zamrznuta, na kojoj pečena, kolika je temperatura bila u sredini patke tijekom pečenja…’. Ako slučajno nedostaje makar jedan od tih papira, kaznama će me izuti iz cipela.
Sve to za uvoznu smrznutu patku iz supermarketa – nije potrebno. Bitno je da je uz nju račun stranog trgovačkog lanca.

‘Sad ti je jasnije zašto nam selo propada?’, zaključio je priču o Barinoj patki. Nakon koje me je, naprosto, bilo pomalo strah pitati za priču o Maričinim domaćim jajima, Ivekovim pajcekima ili Štefovim puranima…
A pomalo mi je jasnija bila i moja prošlojesenska epizoda u lokalnoj trgovini. Jednog sam naime jutra, kao i obično, krenuo za Zagreb, pa parkirao ispred male seoske trgovine kupiti cigarete i kavu za ponijeti. Ispred ulaza stablo jabuke, prepune sočnih plodova, na tlu deseci kilograma otpalih jabuka oko kojih zuje ose. Zadovoljno zaključivši kako ću, na izlasku, sa stabla ubrati dvije tri jabuke, pa ih putem pojesti ulazim u trgovinu. Dok čekam svoj red, na polici vidim, između ostalih dvije kutije s jabukama. Zadubim se u deklaraciju na kutiji – zemlja porijekla – Argentina! Cijena – desetak kuna kilogram! Čekajući, zamišljam putovanje te jabuke iz kutije: ubrao ju je sa stabla u Argentini, nekih 12 tisuća kilometara odavde, argentinski seljak, stavio u kutiju, pa kutije natovario na kamion. Potom ih je kamion odvezao u neko skladište od kuda su, prepakirane, šleperima prevezene do neke argentinske luke, spremljene u kontejnere i utovarene na brod. Od kada je ubrana, prošlo je bar tjedan dana i sada jabuku čeka mjesec dana duga plovidba do Hamburga. Tamo se kontejneri istovaruju, jabuke pretovaruju na kamione, to sve traje bar još tjedan dana. Carine, sanitarni pregledi… Onda vožnja šleperom prema Hrvatskoj. Pa zelena tržnica. Nakupci, prekupci, dokupci… Da bi završila na polici u malenoj seoskoj trgovini ispred koje domaće jabuke padaju na zemlju i gnjiju.
‘Susjeda, pa zašto prodajete argentinske jabuke, a vaše ispred ulaza gnjiju zemlji? Zašto jednostavno ujutro ne naberete desetak kilograma i stavite ih pokraj ovih uvoznih i prodajete za upola manje?’, zanimalo me.
‘Ne smijem. Došla bi inspekcija, napisali bi mi kaznu i zatvorili trgovinu! Ali, naberite si koliko hoćete…’.