U srpnju istječe 7-godišnji moratorij na prodaju hrvatskog poljoprivrednog zemljišta strancima i stranim kompanijama na koji je počeo teči od 01. srpnja 2013. godine, dana kada je RH ušla u EU.
Hrvate su tada uvjeravali kako je 7 godina razdoblje tijekom kojeg će se hrvatska poljoprivredna proizvodnja oporaviti zahvaljujući stotinama milijuna eura poticaja iz EU fondova, postati konkurentna na ogromnom europskom tržištu, hrvatski seljak imati će dovoljno vremena da dostigne ‘visoke europske standarde poljoprivredne proizvodnje’, Slavonija i Baranja će procvjetati, naše ribarstvo se osuvremeniti, Poljoprivredne će proizvode naveliko plasirati na strana tržišta Podravina, Moslavina, Dalmacija…
7 godina od tada vidimo rezultate. Opustjele Slavonija i Baranja, polja obrasla u korov, ograničenja za izlov ribe, u stranim trgovinama u Hrvatskoj gotovo je nemoguće pronaći domaće poljoprivredne proizvode – od luka, krumpira, rajčica, voća, mesa i mesnih prerađevina… Prodaju nam luk iz Nizozemske, rajčice iz Italije, meso iz Njemačke, voće iz Poljske, Turske, maslinovo ulje iz Španjolske, ribu iz Danske, Portugala… Jedino što je hrvatsko selo mahom izvozilo bili su mladi ljudi, koji danas žive diljem EU i svijeta, a koji su za sobom ostavili puste njive, voćnjake, vinograde, pašnjake… A sedmogodišnji su moratorij i poticaji iz EU fondova iskorišteni za ‘uređenje katastra’, ‘okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta’, tržišna vrijednost zemlje je srozana, nekretnine na selu prodaju se u bescjenje, ali niti za par tisuća eura nitko ne kupuje, primjerice, seosko gospodarstvo u istočnoj Hrvatskoj – kuću s velikim dvorištem, gospodarske zgrade, vrt i njivu.., dakle zaokruženu cjelinu koja može i hraniti i osigurati i zaradu višečlanoj mladoj obitelji. Tko je mogao, pobjegao je van, daleko od stotina propisa, zakona, ovrha, blokada, inspekcija, javnih bilježnika, Fine, prekupaca, nakupaca, otkupljivača koji otežu s plaćanjima ionako smiješnih iznosa otkupnih cijena za domaće poljoprivredne proizvode…
Početkom ožujka Vlada RH, odbila je izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu predlagača Mire Bulja iz Mostovog zastupničkog kluba kojima se željela onemogućiti prodaja poljoprivrednog zemljišta strancima.
‘Predloženim izmjenama svrha je bila onemogućiti prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim fizičkim i pravnim osobama na neodređeno vrijeme kako bi se, uz pitku vodu, šume i more, očuvao u hrvatskom vlasništvu jedan od najvažnijih resursa – poljoprivredno zemljište. Tako bi ostale pretpostavke za razvoj malih i srednjih poljoprivrednih gospodarstava te ekološkog i tradicionalnog načina proizvodnje’ argumentirao je Miro Bulj svoj prijedlog. Bezuspješno.
‘Imamo velik broj hektara neobrađenog poljoprivrednog zemljišta koje je ekološko očuvano, posebno na područjima iz kojih je veliki odljev ljudi i prijeti nam demografska katastrofa kao što su Slavonija, Zagora, Lika i drugi dijelovi Hrvatske’ rekao je Bulj upozoravajući kako se umjesto poticanja i rasterećenja domaće ekološke proizvodnje favorizira uvoz GMO poljoprivrednih proizvoda.
‘Ne srljajmo kao guske u maglu’, poručio je Bulj dodavši kako Hrvatska nikada neće biti bogata ako ne bude imala bogato selo. To je bitka za opstanak Hrvatske, ustvrdio je Bulj upozorivši da ljudi iseljavaju, a njive zjape prazne.
Odgovorio mu je državni tajnik Ministarstva poljoprivrede Tugomir Majdak rekavši kako Vlada ne može prihvatiti zakonski prijedlog, jer nije u skladu sa zakonodavnim okvirom Europske unije i jer je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu već utvrđeno da strane pravne i fizičke osobe ne mogu kupovati poljoprivredno zemljište. Podsjetio je kako je Hrvatska pristupnim ugovorom EU dobila pravo na sedam godina moratorija na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima s mogućnosti produljenja za još tri godine. Dodao je da je Vlada podnijela zahtjev za produljenjem moratorija za tri godine u roku i da se odgovor Europske komisije očekuje u lipnju ustvrdivši kako nema razloga da mu se ne udovolji. U video spotu MVPE kojim su nas mamili da na referendumu glasujemo za ulazak u EU, rečeno je, citiram: “Budemo li smatrali potrebnim, taj rok možemo produžiti još za tri godine”. Nije bilo riječi o tome da moramo slati zahtjev za produljenjem, pa čekati hoće li Europska komisija to odobriti ili ne.
Do lipnja je preostalo još manje od dva tjedna, a nitko, ponajmanje čvrsto interesno povezani mainstream mediji i mainstream političari više ne govore ništa o tome. Zašto?
Mainstream mediji su ionako većinom već u vlasništvu stranih kompanija, a mainstream političari su marionete Brisela čije konce u rukama drže i poigravaju se velike multinacionalne kompanije koje preko svojih ‘lobista’, tipova zaduženih da potkupljuju zastupnike u EU parlamentu.
Iz Zagreba, u čijem sam središtu rođen, odrastao i u kojem sam živio skoro pola stoljeća, prije desetak godina preselio sam u provinciju, u maleno selo tek tridesetak kilometara udaljeno od glavnog grada. Kada sam doselio, gotovo svaka je kuća obrađivala svoje njive, uređivala vrtove, u štalama su se hranile svinje, bila je tu i pokoja krava, dvorišta su bila prepuna kokoši, pataka, purana, guski, poneko je uzgajao i kuniće, na obroncima uz šume bili su pčelinjaci iz kojih se radio prvoklasni med…
Danas, samo deset godina kasnije, slika je potpuno drugačija.
‘Ne isplati se’ – najčešći je odgovor. A argumenti za njega i ‘drže vodu’:
‘Da othranim dva, tri pajceka, moram imati nastambu za njih koju svakodnevno treba nekoliko puta čistiti. Treba ih kupiti, othraniti smjesom koja je skupa, plaćati veterinarske preglede… Potom slijedi klanje, trančiranje, tu opet treba nositi uzorke na pregled u veterinarsku stanicu, kupiti u trgovini sol, začine za kobasice, usoljavanje za sušenje, slaganje u zamrzivač, dimljenje, sušenje… I kada podvučeš crtu, zaključiš da je skoro dvostruko jeftinije kupiti meso na akcijama u trgovačkim centrima’, objasnio mi je jedan od suseljana koji je odustao od tovljenja svinja ‘za vlastite potrebe’. I doista, Strani i domaći trgovački lanci natječu se u ‘akcijama’. Poštari raznose njihove propagandne kataloge s pozivom na kupnju po kućama.
‘Svinjski but – akcija!’, ‘Govedina – akcija!’, ‘Piletina – akcija!’…, vrište natpisi iznad fotošopiranih fotografija obrađenih i uredno zapakiranih komada mesa. Slično je i s jajima, voćem, povrćem. Malo tko si daje truda i na često sakrivenim deklaracijama traži sitnim, sitnim slovima ispisane podatke: uvoznik, zemlja podrijetla, datum klanja ili branja…
Još je gore onim malim gospodarstvima koja pokušavaju svoje poljoprivredne proizvode legalno prodati na tržištu, živjeti od svog rada. Zakoni, propisi, inspekcije, placovine, porezi…, sve to većinu obeshrabri u startu. Jer valja otvoriti OPG, obrt ili tvrtku, voditi knjigovodstvo, plaćati namete svakom tko se sjeti – od Obrtničke komore, HGK, lokalne i države poreze, davanja…
I o tome ne pišem napamate – imao sam prilike upoznati obitelj kod koje sam nekoliko godina u ovo doba nabavljao domaće jagode. Naprosto bih otišao do njih doma, s gazdaricom na polje iza obiteljske kuće gdje su obradili velike površine i posadili jagode. Ona bi nabrala koliko bih naručio, kilogram, dva, platio bih joj i otišao kući sa svježe ubranim sočnim jagodama koje su izrasle na kilometar, dva od moje kuće.
Prvo je vrijeme pokušala i s prodajom na štandu na lokalnoj tržnici, no lokalne su vlasti podigle cijene najma štandova, tako da je i to valjalo ugraditi u cijenu kilograma jagoda. Pa je odustala. Za prodaju na veliko nekom trgovačkom lancu nije imala dovoljne količine, a osim toga, oni plaćaju bijedne otkupne cijene, a još se i na isplatu treba čekati. Ponekad mjesecima. A jagode, da bi ih se uzgojilo, valja posaditi, naravno, kupiti sadnice, valja navodnjavati, plijeviti, brati ih… Ako ne želiš da ti cijeli trud unište mraz ili tuča, valja uložiti veliki novac u plastenike, podići kredite za to…
‘I na koncu, kada sve izračunam, ako sam imala sreće pa mi nekakva inspekcija nije odlučila pronaći nešto i kazniti me, uz minimalnu zaradu, moje su jagode skuplje od onih u Lidlu, Konzumu, Sparu, Kauflandu… To što su one u trgovinama ubrane još tjednima ranije negdje u Španjolskoj, Nizozemskoj, to što su izrasle iz plastičnih kanala u kojima je voda obogaćena kemikalijama, što zemlju nikada vidjele nisu…, nije izgleda kupcima bitno. Glavno da su jeftinije, lijepo zapakirane u plastiku, a da ne kažem da u hladnjaku ostaju iste tjednima, dok se moje domaće održe nekoliko dana. Nitko se ne pita zašto. Nije to važno niti našim inspekcijama koje ne brine jesu li pune kemije, jesu li uopće pogodne za ljudsku upotrebu, a kamoli jesu li prskane kemijskim preparatima koji ih ‘mumificiraju’. Slično je i s rajčicama’, objašnjavala mi je ono što sam već i sam znao. Dok sam živio u Zagrebu, rijetko je bilo vremena otići na tržnicu, pa kod ‘svoje’ kumice kupiti domaće rajčice ili jagode. I trebalo je kupovati manje količine jer bi ubrzo sve omekšalo, sagnjilo. S druge strane, nekoliko sam puta doživio da rajčice kupljene u obližnjoj trgovini, koja je dio stranog trgovačkog lanca, stavim u hladnjak. Istog ili drugog dana nekoliko puta je iskrsnulo neko izvanredno, neplanirano putovanje. Po povratku, a nekada me nije bilo tjednima, pa i više od mjesec dana, u hladnjaku bih rajčice, ostalo zaboravljeno povrće ili voće kupljeno u supermarketu, pronašao iste kao što sam ih ostavio. Kao da su ubrane tog jutra. Praktično. Ako ne razmisliš zašto se Lenjinovo tijelo u muzeju još uvijek tako ‘dobro drži’ iako je mrtav skoro 100 godina. Da ne govorim u mumijama faraona…
Moja prijateljica i susjeda kod koje sam kupovao svježe jagode, već je dvije godine u Irskoj. Otišla je prvo ona, zaposlila se za prvu ruku u nekom hotelu kao sobarica, ubrzo dobila bolje radno mjesto i višu plaću. Za njom je ubrzo otišao i suprug, čim uskoro završe srednju školu otići će i sinovi. Njive koje su se u ovo doba crvenile od jagoda i mirisale po njima, danas su obrasle šikarom. U lokalnom supermarketu, ispred kojeg ponosno stoji plakat na kojem su manekeni koji glume hrvatske poljoprivrednike i natpis ‘Oni su naši heroji!’, prošlog tjedna sam, između ostalog kupio i jagode. Prekrasne, krupne, jarko crvene… Zemlja porijekla – Španjolska. Putem, uz cestu, kod jednog raskrižja, ugledao sam štand. Rajčice i jagode iz doline Neretve. Nisam odolio da ne kupim još dvije mjerice. One španjolske koje su bile dvostruko krupnije, crvenije, ali i bar 20 – 30 posto jeftinije, još su u hladnjaku. Iste su danas, kao što su bile kada sam ih kupio. Probao sam jednu, dvije, pa usporedio s domaćima. Koje su ‘nestale’ iste večeri. Kasnije sam pronašao nekoliko tekstova kako se ovima, GMO jagodama, dodaju geni riba i cvijeća, pesticidi, postoje i plave, crne, bijele, raznih oblika…!
Slično je i s mesom – komad mesa kupljenog u supermarketu koji izgleda fantastično, onako ukusno zapakiran, iz pečnice izađe bitno manji, smežuran i bezukusan. Kada i gdje su okoćene životinje, čime su sve tretirane i hranjene, koliko je puta to meso zamrzavano i odmrzavano, možemo samo nagađati. A kakva god vam ludost padne na pamet, vjerujete, nije pretjerana. Jer janjetina s Novog Zelanda, govedina iz Brazila, svinjetina iz Njemačke ili Nizozemske putovala je do police u vašoj trgovini mjesecima, neke i godinama.
A ako se vozite starom cestom prema moru iz unutrašnjosti ili opustjelom Slavonijom, ne treba puno mašte da bi se zamislilo koliko bi ovaca, koza, krava moglo pasti na pašnjacima, kolika bi polja mogla biti obrađena i uređena. Bez Monsanta i bez GMO-a.
No vratimo se opet na početak. Poticajima iz EU sređeni su katastri, parcele su okrupnjele, osiromašeni i zaduženi vlasnici su ili natjerani na iseljavanje u inozemstvo ili uništeni, a velike strane kompanije u niskom startu čekaju početak srpnja, kada će im naš zakon, ukoliko ne zatražimo odgodu od tri godine na koju imamo pravo, omogućiti da u bescjenje kupe zdravu, plodnu zemlju. I tko misli da im je namjera kod nas proizvoditi zdravu, ekološki čistu hranu, bez kemikalija, bojim se da se grdno vara.