Još je jedna priča skoro tu pred vama, na portalu. Ne bi je bilo bez mog novinarskog posla, no s temom zbog koje sam se u njoj našao, ima tek neke usputne veze. Zapravo što priča dalje odmiće ne znam s čim uopće ima veze. No eto je, tu je. Napisana. Zapisana. Čak sam se zaprašio do lakata u bespućima svoje novinske i foto arhive i, ne bi vjerovali, pronašao dosta toga. Počelo je nedavno, sa sjećanjem na usputni susret sa psom Kangalom, jedne noći u visokim planinama nekog sela. I to dok sam u sred mraka čučao na poljskom zahodu. U Iraku, Iranu, Turskoj…? Iskreno, ne znam, nisam imao GPS. Na nju me podsjetio usputni razgovor o nečem posve desetom s jednim prijateljem.
Onda je iz mene iscurila priča o mom nesuđenom armenskom vjenčanju. Okidač da je se prisjetim bila je činjenica da se ženica netom vratila iz Armenije, nazvala me iz Zračne luke da me obavijesti kako je sletjela. I sjećanja su opet navrla. Iako se ova moja priča nije zbila u Armeniji nego u Jeruzalemu.
Možda sam ih krenuo pisati samo da mi ne izvjetre iz pamćenja, sebi za uspomenu. Ili iz dosade. Ili se nadajući da će netko imati srtpljenja i volje iščitati ih do kraja. Možda mu se i dopadn. Bilo bi mi drago.
Ova nova, i za sada najduža, zbivala se prije 22 godine u Argentini, u Buenos Airesu, jednim od najljepših gradova na svijetu u kojima sam bio. A bio sam u mnogima. Ali riječ je tek o usputnim uspomenama, ni o kakvim povijesnim zbivanjima, medijskim skandalima, naprosto dvadesetak dana nabijenih već pomalo izblijedjelim sjećanjima. Ni na nju me nije potaknuo neki događaj vezan uz zbivanja zbog kojih sam tamo boravio. Zapravo je razlog banalan: u jednoj lokalnoj trgovini drmao je sa zvučnika Radio Stubica – Zagorski lavovi, davno zaboravljeni bend. I njihov stari hit ‘Marica’. U tom sam se trenutku našao ispred hladnjaka s mesom. I sjećanja stara 22 godine, 12000 kilometara dalje, na Argentinu, odjednom su navrla. Putem kući u autu kroz glavu se sve krenulo vraćati. I nisam mogao dočekati doći kući, sjesti za računalo i početi kuckati… Znam da na prvu jedno s drugim nema nikakve veze, no kada krenu nastavci, oni koji će ih čitati, shvatiti će.

Možda te moje priče pročita netko tko me je znao ili samo misli da me je znao… Sada. Ili, tko zna, za pet, deset godina. Možda ih proširim, uvežem i ukoričim? Pa takvu psihodeličnu knjigu naleti za 50 ili 100 godina neki nadobudni čitatelj.
Budući da je predugačka za jedan tekst na internet portalu, ‘razbiti’ ću je na više nastavaka. Ako vam se svidi, vjerujte, nije jedina od mojih putešestvija, susreta, događaja, pobjeda i poraza, pa na portalu, kao što sam najavio, kreće i nova rubrika za takve priče. Ne znam joj još ime… Možda: ‘U traganju za izgubljenim vremenom’? ‘Doživljaji zlog starca’? ‘Jednom je postojala profesija – novinarstvo’?… Predlažite!
S objavavama krećem od Štefanja. Biti će vam jasno zašto.