Potresu koji je u 22. ožujka u 6.24 ujutro zatresao područje Zagreba, epicentar je bio u Markuševcu, na jugostočnim obroncima Medvednice, a osim što je taj glavni, ali onaj odmah nakon njega koji je bio nešto slabiji nanio velike štete staroj gradskoj jezgri, rezultirao jednim poginulim djetetom i s tridesetak ozlijeđenih, nanio je i velike materijalne štete i to ne samo u Zagrebu, što većina može zaključiti po novinskim izvještajima.
Ekipa portala normabel.com obišla je i istočnu stranu Medvednice i sa sjevera i sa juga, posjetila mjesta i sela koja, iako teško stradala, nisu punila naslovnice niti se fotografije šteta nastalih od potresa nisu dijelile društvenim mrežama.
‘Treslo se kao ludo, istrčali smo van u dvorište i tek nakon prvog šoka i kada se zemlja smirila nakon drugog potresa, pogledali što nam je s kućom. Popucali temelji, zidovi… O razbijenom posuđu, porušenom namještaju je i besmisleno govoriti, no kuća više nije pogodna za boravak, ne samo manji potres već i olujno nevrijeme, moglo bi ju dokrajčiti’, priča Stjepan Đurđević, stanovnik sela Slani Potok iz općine Gornja Stubica.
Upravo je Slani Potok, selo podno Medvednice jedno od najpogođenijih potresom. Niti jedna od 40-ak kuća više nije pogodna za stanovanje, uništena je mjesna crkva, seljani su privremeno zbrinuti negdje drugdje – jedan dio njih sklonište je našao u hotelu ‘Jezerčica’ u Donjoj Stubici, drugi se privremeno smjestio kod rodbine, prijatelja…
Koliko je potres ovdje bio snažan vidi se i na mjesnom igralištu koje su si mještani uredili – pokraj livade i sjenice gdje su se okupljali za lijepog vremena uz roštilj i pjesmu, uredili su i teren za mali nogomet na kojem su generacije započinjale svoje prve nogometne korake maštajući o karijerama na velikim stadionima. Dinamovom, naravno, prije svih.
‘Pogledajte, puklo je po polovici!’, pokazuje Stjepan asfaltirani nogometni teren koji je doista cijelom širinom naprosto – pukao.
‘Ostani doma!’ slogan ovdje ne vrijedi. Jednostavno zato jer ti ljudi svog doma više nemaju, pa niti ne mogu u njemu ostati.
No unatoč ograničenju kretanja, mnogi od njih ovdje su u svojim vrtovima u kojima obavljaju proljetne radove. Svjesni su svi da će ova godina biti teška i svaka će glavica vlastitog luka, rajčice, paprike, glavica salate ili zelja biti dragocjena. Oni koji imaju perad u dvorištima dolaze ih nahraniti jer kokoši, patke i čuveni zagorski purani nisu mogli s njima u privremeni smještaj. No domaća jaja, piceke, domaći mladi luk koji je izniknuo i za kojim će unatoč svemu sada za Uskrs biti potražnja, neće imati gdje prodati jer tržnice na otvorenom su zatvorene. Umjesto ‘Uskrsnih pisanica’ od domaćih kokica iz Slanog Potoka i domaćeg mladog luka uz uskršnju šunku, na najveći će kršćanski blagdan ljudi blagovati luk uvezen iz Australije, Nizozemske ili Španjolske, jaja iz Njemačke ili Poljske, šunkice od svinja iz njemačkih ratnih rezervi kupljenih u raznim supermarketima u koje virus COVID-19 ima zabranu ulaska. Za razliku od štandova na placu gdje je, valjda, izuzetno aktivan.
‘Dođite, idemo do Rukovih’, njima je nova kuća, prošle su jeseni i fasadu stavili, uništena’, vodi nas dalje Stjepan Đuređević.
SLANI POTOK – Kuća obitelji Ruk također teško stradala u potresu 
Dolazimo do do novoizgrađene kuće obitelji Ruk iz istoimenog dijela Slanog Potoka. Ispucani zidovi, unutra vidljiva oštećenja, polomljeni temelji. Do nje, kuća s koje je potres otresao crijep i na kojoj se dimnjak umjesto da stoji uspravno, opasno nakrivio i srušiti će ga do kraja prvi jači vjetar.
‘Ne znam što ćemo i kako ćemo. Bili su ovdje i iz vlade i županije, doveli i novinare sa sobom, pa otišli. Navodno će i kod nas biti obnova po principu kakav je bio u Gunji nakon poplava. Ne znam..’, kaže glava obitelji Ruk tužno gledajući svoj novoizgrađen, sada uništen dom.
Da situacija nije toliko ozbiljna i tragična, izletjela bi nam primjedba kako će, kao i stanovnici Gunje, bar dobiti luksuzne četke za WC, bude li se obnavljalo po istom principu – ‘pola pije, pola šarcu daje’. No prešutjeli smo.
Ostavljamo stanovnike Slanog Potoka i kroz zaseoke po kojima je dosta oštećenih kuća nastavljamo se penjati preko istočnih obronaka Medvednice i krećemo prema jugu, prem a epicentru potresa. U jednom zaseoku susrećemo obitelj koja je došla posjetiti svoj oštećeni dom, pokupiti stvari koje su preostale i skloniti ih na sigurno jer čim padne mrak u ovim krajevima nema više nikog. A napuštene kuće mogle bi postati metom dvonožnih lešinara kojih, nažalost, u ovakvim situacijama ne manjka.
‘Jasno nam je da svi pišu o stanarima iz središta Zagreba. No oni su te stanove otkupili po smiješnim cijenama uz kredite i sada čekaju da im Grad sve obnovi… Mi smo svoje kuće sami izgradili, na svojem zemljištu, svaka ugrađena cigla kap je krvi i znoja…’, ogorčena je gospođa koja u traktorsku prikolicu stavlja posteljinu i odjeću. Ta se obitelj privremeno smjestila u, kažu, vlastitu klijet u blizini koja na sreću nije oštećena toliko da bude nepodesna za stanovanje. Drvena je, od starih hrastovih planjki, no nepodesna za normalan život. Poslužiti će, kaću, dok se nešto ne riješi…
Na prijelazu u Zagrebačku županiju policijska kontrola. Pokazujemo propusnicu i nastavljamo prema Markuševcu gdje nas očekuje umirovljeni policijski general Željko Sačić.
‘Ljudi su ovdje doista teško pogođeni potresom, 200-tinjak je kuća neupotrebljivo, a najgore je stradala župna crkva u Čučerju’, objašnjava Sačić i odvodi nas do crkve. I doista, pročelje crkve koju su župljani obnovili svojim donacijama i radom potpuno je srušeno, dvorište prepuno šute, jedino još križ na tornju prkosno stoji, kao da poručuje župljanima: ‘Ja sam i dalje uz vas!’.