Granice se zbog famoznog koronavirusa za mnom zatvaraju jedna za drugom, osjećam se kao u onoj staroj kompjutorskoj igrici ‘Super Mario’ – izvućem se pješice iz Grčke u Bugarsku, u Svilengradu, pograničnom bugarskom gradu navečer me sustiže vijest kako Grčka zatvara granice. Iste večeri, u najpopularnijem sofijskom restoranu, ‘Hadjidraganov’s Houses’, gdje sam tek prije neku večer objedovao u ugodnom društvu, na ulazu nas dočekuju konobari s maskama i u gumenim rukavicama i upućuju na dezinfekciju ruku uz primjedbu da požurimo s večerom jer ranije zatvaraju budući da od sutra do daljnjega niti jedan restoran u Bugarskoj više neće biti otvoren!
U hotelu obavijest da nema niti doručka zbog koronavirusa. Ujutro kavu kupujem na jednom od rijetkih preostalih otvorenih kioska. Na ulazu u Zračnu luku, opet dezinfekcija, mjerenje temperature… Na panou na kojem je popis odlazaka – većina letova je otkazana. Osim mog. Za Istanbul. Bingo!
Slijetanje u drevni grad na granici Europe i Azije i strepnja što će nas dočekati ovdje. No, kao i svaki put, na istanbulskom aerodromu ‘Kemal Ataturk’ uobičajena gužva. Tek poneki zalutali tip s maskom. Taksisti se otimaju za klijente…
Niti u hotelu nema iznenađenja. Ljubazan doček uz napomenu kako su doručak, ali i usluge SPA centra – finska sauna, turska kupelj i bazen uključeni u cijenu, a tu je i poseban popust odlučimo li se na krstarenje Bosporom uz ručak i živu glazbu.
O koronavirusu ne govori nitko. Na ulicama nitko ne nosi maske, Istaklal, pješačka žila kucavica 16-milijunskog grada prepuna šetača, terase restorana krcate, nadvikivanje uličnih prodavača, glazba uličnih svirača…
Jedva pronalazimo slobodan stol za večeru na krcatoj terasi jednog restorana. A kako sreća nikada ne dolazi sama, dijelimo ga s dvije simpatične, druželjubive Turkinje koje su odlučile večerati prije izlaska u neki od brojnih istanbulskih noćnih klubova.
‘Ja sam iz Izmira, moja prijateljica je iz Istanbula’, započinje lijepa Oylum zanimajući se odmah od kuda smo, jesmo li ovdje prvi put… Nakon nekoliko zdravica postajemo prijatelji, razmjenjujemo brojeve telefona, dogovaramo susrete za naredne dane.
Djevojke su apsolventice – Oylum psihologije, a njena prijateljica prava. Vesele se noćnom provodu koji tek predstoji…
‘Koronavirus? Ma daj…’, prasnula je u smijeh pokazujući prepunu terasu. Za stolom do našeg oveće društvo slavi nečiji rođendan. Tradicionalni turski svirači zaglušnom glazbom uveličavaju njihovo slavlje, djevojke ustaju sa stola i njišu se u brzom ritmu glazbe, konobari spretno krstare s pladnjevima prepunim hrane…
Pričamo o tome kako je drugdje u Europi. Gledaju nas s nevjericom. Ovdje je najveća briga još uvijek nedovoljna platežna moć prosječnog građanina čija je plaća oko 350 eura. U turskim lirama, naravno. Za ilustraciju, da čitatelji dobiju neku općenitu sliku ‘potrošačke košarice’ fotografiram kasnije cijene u još uvijek otvorenim trgovinama. Izražene su u turskim lirama – za 1 euro dobiti ćete cca 7 lira.
Ukratko, Turska, zapravo njen najveći grad Istanbul, živi punim plućima. Za razliku od Europe. Čitam kasno navečer vijesti iz Hrvatske, zatvaranje škola, vrtića, histerija po trgovačkim centrima, mahnito gomilanje zaliha hrane, samoizolacije, karantene…
Ukoliko se sve to skupa nastavi, jedan dio redakcije portala normabel.com ostaje dislociran ovdje.