„Ljepota je u tome da se za sve može kriviti Ruse“,- izjavio je prošli tjedan jedan saudijski naftni stručnjak komentirajući za Le Point veliki pad cijena nafte. Rusi su najprije bili krivi za pobjedu Donalda Trumpa na izborima, zatim za Brexit, ulazak Marie Le Pen u drugi krug francuskih predsjedničkih izbora, .., a sada su krivi za krizu na svjetskom naftnom tržištu i za – pandemiju novog korona virusa. Dobro, ne baš za pandemiju, ali za svo negativno informiranje i stavove o njoj i raznovrsnim njenim posljedicama, dakako iz perspektive Europske unije.
Naime, Europska služba za vanjsko djelovanje, odnosno njena operativna jedinica East STRATCOM optužila je Rusiju za širenje dezinformacija o COVID-19. U izvještaju koji je objavio EUvsDisinfo analizirani ruski portali se nazivaju „prokremljaskim medijima“, premda svi na koje se poveznice nalaze u tekstu uopće nisu medijske institucije. Inače, samo ih je dva! Među njima je, na primjer, geopolitica.ru, portal koji je osnovalo nekoliko fondova i think tankova za „stalni monitoring geopolitičke situacije u svijetu“. Autori su prvenstveno politolozi, filozofi, geopolitički analitičari, a glavni je onaj oko kojega i njegovih stavova su se svi okupili – Aleksandar Dugin.
Za zapadne medije Putinov Rasputin, no o tome nešto kasnije. Upravo njegov komentar o tome kako će ova pandemija dovesti do kolapsa svjetskog poretka kakvog smo do sada poznavali označen je kao dezinformacija. Ali riječ je o mišljenju, k tome i argumentiranom. Međutim, algoritam, tj. kompjuterski program koji STRATCOM koristi za otkrivanje tzv. lažnih vijesti ne razlikuje mišljenje od činjenice ili novinarske vijesti, medijsku instituciju od privatnog bloga ili institucijske mrežne stranice. Znači li to da nemamo pravo na svoje mišljenje i njegovo iznošenje?
Ono isto za koje se uz slobodu tiska borio John Milton 1644. svojom Areopagiticom i smatrao je da nam je razum i slobodno razmišljanje došlo od Boga i da nam ga nitko ne može oduzeti, ni vlast ni crkveni cenzori. Gdje je nestao pluralizam kao važan element demokracije?
Inače, u tom se izvještaju Rusi optužuju za lansiranje svih mogućih teorija zavjere oko izbijanja epidemije u Kini. Nigdje ni riječi o, primjerice, republikanskom senatoru Gregu Stentonu koji je još u siječnju optužio Kinu da je proizvela novi korona virus na jednom od svojih vojnih laboratorija u Whuanu.
Vjerujem da ste proteklih dana imali prilike pročitati u novinama i na portalima ili vidjeti na televizijama stavove poput Duginovog ili možda Stentonovog. Na primjer, one umirovljenog admirala Davora Domazeta Loše. Nekidan je uživo na jednoj zagrebačkoj tv-postaji u cilju ne stvaranja panike, kako je rekao voditelj na početku emisije, tumačio kako iza svega stoji geopolitička strategija, kako bi se onemogućilo Kinu u realizaciji projekta novog puta svile.
Kina se, kaže bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH, našla na meti globalističke-financijske oligarhije. I Iran je isto cilj, jer je na ruti kineskog projekta, i to establišmenta SAD-a. A Italija je pogođena novim korona virusom jer je rimokatolička zemlja i jer se u njoj nalazi Vatikan. Pogledala sam detaljno stranice jedinog našeg portala za provjeru informacija, ni riječi tamo o tome. Znači li to da je istina? I je li istina samo ono što prođe njihovu provjeru?
Pravi je trenutak da se vratimo Duginu. Prije gotovo dvije godine jedini hrvatski portal za provjeru činjenica objavio je tekst pod naslovom „Hrvatske ekstremiste podržava i moćni ruski oligarh“. Njegovi glavni heroji bili su Aleksandar Dugin, Konstantin Malofejev, časopis Obnova, Jure Vujić, Tomislav Sunić i – Željka Markić. Naletjela sam na njega nekoliko dana kasnije i toliko me šokirao da sam odmah provjeravala činjenice iznesene u njemu i poslala mail s prigovorima redakciji te ga proslijedila u poruci tadašnjem predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva, koji je jedan od osnivača portala.
Nitko mi nije odgovorio. Neću vas zamarat sa sadržajem članka, samo ću reći kako on otkriva glavne probleme takvih stranica, a to je provjeravanje činjenica samo na internetu, često površno što nerijetko rezultira novim dezinformacijama i nedovoljnim znanjem, odnosno poznavanjem teme. Uz njih često je i jednostrano odabiranje činjenica. No vratimo se našem. Moja provjera činjenica i to samo na internetu pokazala je, među ostalim, kako Dugin godinama ne radi na Sveučilištu Lomonosov odakle je izbačen (poslala sam im link te vijesti), a bal na kojem je bila u Moskvi nepoznata autoru Hrvatica Marija Živković nije ni održan. A zadnji argument o poveznici „hrvatskih ekstremista“, Dugina i navodnog oligarha koji ga financira, a kojeg uopće nema na Forbesovoj listi ruskih milijardera, mi je najbolji.
Kaže autor: „Iz Hrvatske je na listi uzvanika samo jedno ime, na ćirilici napisano ovako: Мария Живкович. Doslovna transliteracija bila bi Marija Živković, s obzirom da se rusko ćirilično slovo я, koje se može koristiti isključivo na mjestu zadnjeg slova u riječi, u latinicu obično prevodi kao – ja. Izgledno je, međutim, da se radi o pogrešci. Otac Željke Markić zove se Marije Živković, a njenom bratu ime je Mario Živković“.
Rusko slovo я –ja, bez obzira što piše u članku, može se naći i na početku riječi – primjerice, яблоко (jabloko, tj. jabuka) ili яйцо (jajco, tj. jaje). A može biti i samostalna riječ. Vjerojatno već pogađate, na ruskom se prva osobna zamjenica piše upravo Я, a zvuči i znači isto kao i kod nas – ja. Izgledno je, međutim, kako je autor pogriješio. I još izglednije kako je na osnovi nje izvukao krivi zaključak i čitatelje doveo u zabludu. Što nije svrha takvih portala, dapače.
Imala sam prilike pročitati izvještaj za jednu drugu EU instituciju, na osnovi rada EMM/MEDISYS algoritma za 12. ožujka. Kao dezinformacija u njemu su označene dvije objave čiji je izvor ruska vlada – o doniranju Iranu sustava za otkrivanje virusa (PRESS TV) i o prekidu većine zračnih linija između Rusije i EU (gazeta.ru). Ne samo da su ruski testeri donirani Iranu, već i još 12 zemalja uključujući dakako Italiju, a do danas broj aktivnih zračnih linija s Unijom još je više smanjen.
Primjerice, tada je Aeroflot još letio za Zagreb, sad više ne. Nekoliko dana ranije u istom izvještaju kritizirani su neki mediji zbog pohvala Rusiji na račun njene borbe s virusom. Dok ovo pišem gledam intervju predstavnice Svjetske zdravstvene organizacije u toj zemlji Melite Vujnović na info tv-kanalu Rossija 24. Kaže da se Rusiju ne može usporediti niti sa jednom drugom europskom zemljom jer je rano poduzela opširne mjere zaštite.
No ovaj primjer govori da smo došli do stadija u kojem se, najprije algoritmi, a poslije njih i ljudi, više ne vjeruje službenim, tzv. primarnim izvorima. Informacije koje dolaze od njih čine tzv. tvrde vijesti, vijesti koje su se dogodile tijekom 24 sata (tzv. ciklus vijesti), to su standardne ili rutinske vijesti o sastancima, aktualnim odlukama organa vlasti, nesrećama, ubojstvima i potresima, … Njihov broj iz dana u dan u uvjetima pandemije raste, što je i logično s obzirom da javnih događaja praktički nema. Sve informacije o njima pristižu medijima iz službenih izvora – vlade, lokalnih tijela vlasti, policije, kriznog stožera, itd. A ako nećemo vjerovati njima, kome ćemo?
Neki moji Facebook prijatelji objavljivali su proteklih dana kako im je ta platforma uklonila postove o kineskoj pomoći Italiji ili fotografije o umornim talijanskim doktorima koji između intervencija spajaju sjedeći, stojeći, ležeći na podu i sl. Jer ih je Facebook, tj. njegov algoritam smatrao lažnima. Možda će takva sudbina dočekati i objave o ruskoj pomoći Italiji, kojoj je Rusija poslala jedan cijeli vojni laboratorij, ili fotografije ruskih vojnih liječnika koji u Bergamu pružaju pomoć zaraženima. Jesmo li došli do momenta kada novinari u urednici neće određivati što je vijest ili istina, već algoritmi, odnosno digitalne platforme poput Facebooka, Twittera, Googla i sl.? A na osnovi čega će to raditi? Istine ili interesa?
Dakako, o ovoj temi se može pisati na dugo i široko i iz različitih kutova i perspektiva. Bitno je znati da je problem dezinformacija globalan problem. Imaju ga svi, i male i velike države, i demokratske i autoritarne, i SAD i Rusija. Vjerovali ili ne, i Rusi se bore s tim.
Ali ne od jučer, ili od 2016., već puno prije. Primjerice, jednog dana u prosincu 2014., kada su Rusiji već uvedene gospodarske sankcije i nalazila se pod velikim ekonomskim pritiskom, pojavila se tzv. lažna vijest kako će od ponoći prestati raditi Visa kartice. Do podneva samo s bankomata Sberbanka, najveće od tadašnjih cca 450 banaka u Rusiji, podignuto je više od 250 milijardi rubalja (tada oko 3,5 milijarde eura). Zbog panike nastale tog dana nekoliko je ruskih banaka bankrotiralo. Kako se to zove? Ako nije hibridni rat, onda je minimalno financijski terorizam u pitanju.
Inače, ne podnosim pojam tzv. lažnih vijesti, odnosno fake newsa. To je oksimoron, spoj dva pojma koja su nespojiva jer su suprotna. Cijeli svoj profesorski vijek učim studente kako vijest informira publiku o istinitom događaju, pojavi ili problemu, oslanjajući se na najmanje dva, neovisna jedna o drugome izvora.
Dakle, vijest je istinita, a sve što nije istina nije vijest. Bez obzira što vijesti često odražavaju osobno viđenje i dojam izvora o događaju, zato su neophodna najmanje dva, osim kada se koriste službeni izvor, poput našeg Kriznog stožera ovih dana, ali laž ne može biti vijest. Prema tome, ni tzv. lažna vijest ne postoji, niti može postojati u novinarstvu.
Doduše, određeni primjeri iz njegove prošlosti i sadašnjosti pobijaju ove teoretske postulate. William Randolph Hearst, filmski građanin Kane, vodio je 1897. žestoki rat za tržište sa svojim ljutim konkurentom Josephom Pullitzerom koji za SAD i svijet nije rezultirao samo novim, žutim novinarstvom. Izmišljeni događaji, lažirani telegrami, preuveličavanja, jednostrano izvještavanje na stranicama New York Journala i New York Worlda dovelo je do američko-španjolskog rata za Kubu.
Gotovo 100 godina kasnije jedne naše dnevne novine u svom su prvom izdanju objavile vijest o dolasku američkog ministra trgovine sa suradnicima u Dubrovnik i prenijele njegovu izjavu po slijetanju u Čilipe. Ron Brown i svih 34 putnika i člana posade poginuli su tog popodneva kada je njihov avion prilikom slijetanja po lošem vremenu udario u brdo Sveti Ivan. Sasvim novu dimenziju medijskim dezinformacijama dala je prošla predsjednička kampanja u SAD-u. I cijeli roman ne bi bio dovoljan za pobrojati, opisati i analizirati utrku lažima koja je tada nastala.
Međutim, netočnosti, poluinformacija i dezinformacija bilo je i bit će u medijima. One su prije bile uglavnom rezultat brzopletosti i šlampavosti novinara, a nekada i interesa izvora i/ili samih medija, no 2016. dobile su i namjeran karakter. A njihovi tvorci najčešće više nisu novinari i mediji, već oni koji su do tada mogli biti samo izvori i publika, a zahvaljujući internetu i novim tehnologijama postali su (su)kreatori sadržaja, tzv. prosumeri. Štoviše, najnovija znanstvena istraživanja govore da smo upravo mi, ljudi, pojedinci, najveći proizvođači dezinformacija. Sve se promijenilo, i ljudi i društvo i tehnologije, samo ne novinarstvo.
Ono se prilagodilo onoliko da financijski ne nastrada i dalje ubire zaradu, pa umjesto na terenu, novinari čiji je broj drastično smanjen u posljednjih 10-15 godina sjede u redakcijama i skupljaju vijesti s digitalnih platformi, aplikacija za komuniciranje i iz drugih medija. Stoga nije rijetkost da naiđemo u njima vijesti poput forvarduše koja se dijeli posljednjih dana da je Putin naredio puštanje lavova na ulice ruskih gradova kako bi Ruse natjerao da stoje doma u karanteni. Premda živimo u izobilju medija i kanala komunikacija, novinarstvo je u krizi jer provjerene, istinite i u odgovarajući kontekst stavljene informacije jedva dobivamo. Čini se da nas ni stranice za provjeru činjenica ne mogu obraniti od lavine dezinformacija. Doduše, nekada smo i samo u problemu odjeliti san od jave. Primjerice ovih dana kada nam život izgleda kao scenarij nekog holivudskog znanstveno-fantastičnog filma.